Što se krije iza naglo probuđene brige HDZ-a za lokalnu samoupravu?

Slaveći jedanaestu godišnjicu osnivanja, vodstvo donedavno vladajućeg pokreta jasno je izreklo ono što smo i prije mogli zaključiti iz njihovih istupa, a to je da im se još nije osvijestilo kako oni od 3. siječnja predstavljaju manjinu u hrvatskome političkom narodu. Okupljanje svih svojih zastupnika i svih koji u ime pokreta obnašaju lokalnu i regionalnu vlast u zemlji trebalo bi dokazati kako su oni još uvijek vlast u zemlji. Iskreniji izraz toga da se još uvijek smatraju vlašću bilo bi da su na jednom mjestu okupili svoje suce Ustavnoga suda, svoje Državno sudbeno vijeće, svoje suce i tužitelje, svoje pomoćnike ministara i načelnike u ministarstvima, svoje državne službenike, svoje policajce, generale i oficire, svoje kvazinevladine organizacije. Takvim velebnim forumom uvjerljivije bi pokazali kako namjeravaju opstruirati konstituiranje Hrvatske kao demokratske države, a i to da u četiri mjeseca, otkad demokratske stranke kontroliraju parlamentarnu većinu i sastavljaju Vladu, realna moć prošloga režima još nije rastočena. Ipak, to što Ivo Sanader i njegovi kolege misle kako još uvijek predstavljaju političku većinu ne treba zanimati nikoga osim vodstva partije-pokreta i njihovih pristaša, a moć što je još uvijek imaju nad sudbenom, administrativnom i monetarnom vlašću i nad represivnim aparatima bit će rastočena kroz koji mjesec, ako ne prije, a ono ustavnim promjenama. Zanimljive su stoga poruke što su nam ih odašiljali vezano uz organizaciju lokalne uprave u zemlji, dakle, onaj segment u kome će do lokalnih izbora iduće godine njihovi partijski drugovi u velikoj mjeri obnašati vlast. Smanjenje transfera iz državnoga budžeta lokalnoj upravi HDZ-ovci doživljavaju kao dokaz da Vlada, protivno svojim izbornim obećanjima o decentralizaciji, vodi politiku centralizacije moći u državi. Naravno, dodaju kako u najvećem broju gradova i općina, koje je kao jedinice lokalne uprave definirao HDZ-ovski model diobe države, oni kontroliraju vlast, pa je ustezanje budžetskoga novca tim institucijama zapravo samo jedan od oblika »revanšizma«. Iako niti većina gradova i općina, niti većina županija nema dostatna sredstva za funkcioniranje, smatraju da je sadašnji način diobe zemlje nedodirljiv, a opasnima za budućnost Hrvatske predstavljaju najavljenu reorganizaciju lokalne uprave i omogućavanje da Hrvatska profunkcionira i kao zemlja regija. Ideja autonomije lokalne uprave i regionalizacije ne obuhvaća samo decentralizaciju javne uprave, tj. činjenje središnje državne vlasti bližom građanima. Ona znači i ostvarivanje vertikalne diobe vlasti i sprječavanje mogućnosti pojave uzurpatora - pojedinca, stranke, frakcije ili koalicije - što bi ovladao svim razinama vlasti. U prethodnome režimu sistem je upravo to onemogućio. I granice 21 županije, i granice stotinjak gradova i petstotinjak općina, krojene su isključivo prema interesu vladajuće stranke: političkim inženjeringom, što ga obično nazivamo »gerrymandering«. Suviše malene lokalne jedinice i prevelik broj županija, koje se ne podudaraju s granicama logičnih povijesnih regija, lokalne je jedince učinilo neautonomnima. Bez dostatnih izvornih prihoda lokalne i regionalne vlasti bilo je nemoguće uspostaviti sustav »konkurencije vlada«, u kome bi se razne razine izvršne vlasti, zapravo, natjecale koja će u većoj mjeri zadovoljiti interese građana. Hrvatska je u komunističkome režimu bila podijeljena na 115 općina, a ni velik dio tadašnjih općina nije bio u stanju snositi troškove svoje uprave.
Besmisleno je iz državnoga proračuna transferirati golema sredstva u sustav koji je jednako besperspektivan kao i najgora poduzeća, što sada odlaze u stečaj, a njihovi radnici ostaju bez posla. Glavninu grandioznoga HDZ-ova skupa, dakle, čine ljudi koji bi u racionalnome sustavu uprave ostali bez posla, a toga su u HDZ-u vjerojatno svjesni. Zato i tvrde kako bi smanjivanje broja općina i zamjena nelogičnih županija s osam regija bilo rastakanje Hrvatske. Kao antidemokratima, strana im je svaka ideja o diobi vlasti. Njihov je pokojni vođa podjelu vlasti smatrao tek formalnim ustupkom, a svoju je misiju doživljavao kao obvezu osiguravanja »jedinstvenosti državne politike«, dakle, poništavanje i ono malo skromnih efekata ustupka demokratskom svijetu. Ni sada, kad su po utjecaju na biračko tijelo neznačajna politička manjina, HDZ-ovci ne žele podjelu vlasti, pa ni onu vertikalnu. S pravom se boje autonomije funkcioniranja lokalne uprave, a i definiranja izvornih prihoda lokalnih jedinica. Naime, niti u jednom velikom gradu, a to su jedine lokalne jedinice koje su se u njihovom sustavu kvazilokalne uprave mogle samofinancirati, niti u Zagrebu, niti u Splitu, niti u Rijeci, niti u Puli, niti u Osijeku, niti u Dubrovniku, niti u Zadru, niti u Šibeniku, čak ni na izborima 1997. godine, pokret nije izborima osigurao većinu u predstavničkim tijelima. Isto tako, granice samo dviju županija - Istre i Međimurja - podudaraju se s povijesnim i gravitacijskim granicama regija, a njih nisu mogli razbiti zbog njihova »rubnog« položaja. Nije slučajno da samo u te dvije županije nikada nisu imali nikakva utjecaja, ali niti to da su te regije u najvećoj mjeri europeizirane, i to zahvaljujući i kvalitetnim regionalnim vladama. Prihvati li cijela Hrvatska vrijednosti koje žive u Istri i Međimurju, uspostavi li se sustav konkurencije vlada kakav već u nekoj mjeri djeluje između Zagreba i Pazina, HDZ-ovci znaju da nemaju šanse dogodine okupiti ni najskromniji skup svojih lokalnih i regionalnih »dužnosnika«. Otpor regionalizaciji Hrvatske i temeljitoj reformi lokalne uprave, bez sumnje, stranački je interes antidemokratskog pokreta, ali je potpuno protivan hrvatskome političkom interesu.