Između posljednjih dana predsjednika Clintona i prvih koraka Putina, superpredsjednika, dvijetisućita inaugurira jednu galeriju novih političkih ličnosti, iznenađujućih, predodređenih po dobru ili zlu obilježiti iduće godine i desetljeća.

Istodobno vidimo tri Europe kako sanjaju i dijele se u tri različite dimenzije. Ona zapadna još je u očekivanju monetarnog mesije, jedinstvenog i spasiteljskog novca od Bretagne do Sicilije, koji bi trebao prethoditi ili čak okruniti teorem političke unije; ona srednja i istočna, oslobodivši se od komunizma, još ne zna je li bolje integrirati se i zazidati u maastrichtske parametre ili se slobodno prepustiti nevidljivoj ruci agresivnog i autokreativnog agresivnog kapitalizma; i na kraju ona jugoistočna, ili balkanska, koja se još koleba između zastarjelih rasnih mitova i impulsa demokratskog i gospodarskog oporavka. Ako potom okrenemo pogled prema Bliskom istoku i afričkim sredozemnim obalama, uviđamo da je ovdje, možda više nego drugdje, u tijeku generacijska revolucija bez povijesnih presedana po istovremenosti kojom se dogodila, i još se događa, u Izraelu, Siriji, Jordanu, Maroku, pa čak i u perifernom i vrlo bogatom Kataru.

Tu možemo podijeliti galeriju u tri različite kategorije. Prvo, veliki odlazeći, među kojima se prirodno ističe William Jefferson Clinton zvani Bill, rođen 1946., za kojime slijede pedesetogodišnji D'Alema i šezdesetogodišnji Amato, nakon kojih će i Italija pretrpjeti veliku smjenu, djelomice generacijsku, a velikim dijelom i ideološku i političku.

Sve je moguće u okviru nove generacije koja preuzima zapovjedništvo na ključnim točkama svijeta. Čak je i moguće da se posljednji od tvrdih staljinista, Sjevernokorejac Kim Jong II, sin strašnog Kim Il Sunga, kojega nitko nije nikada dobro pogledao u lice, pojavi na sastanku s južnokorejskim imenjakom Kimom, pokazavši prvi put televiziji ironično, vedro, gotovo simpatično lice; nedvojbeno simpatičnije i življe od onoga njegova sivog sugovornika iz Seula. Crveni Kim je svoju ulogu pod planetarnim reflektorima odigrao u stilu i vještinom hollywoodskog glumca. Tko bi ikada pomislio da će se satrap iz jedne 'rogue State', 'mafijaške' ili 'zločinačke države' kako Amerikanci zovu komunističku Koreju, ikada šaliti s južnjačkim i kapitalističkim predsjednikom, začinjavajući-razgovor dosjetkama u stilu Woodyja Allena? Činjenica je da su iznenađenja dvijetisućite tek počela. Možemo biti sigurni: vidjet ćemo ih lijepih i ružnih, u svim oblicima, piše Enzo Bettiza.