U ŽARIŠTU: HAJKA NA DESNI, A POMAST ZA LIJEVI EKSTREMIZAM U HRVATA
RAČANA RUŠE LIJEVI RADIKALI

Namjeru Vlade Gotovca da u budućim zakonskim normama uz zabranu desnih simbola i znakovlja tu obvezno budu pridruženi slični rekviziti ekstremne ljevice, prati ovih dana neizrecivo čuđenje, nevjerice, čak i neka vrsta pseudosociološke uvrijeđenosti. Ili su stigle takve reakcije, ili je zavladala opća šutnja, svakako Gotovca još nije nitko javno podržao, ne računamo li izjave Dražena Budiše na tu temu, iz kojih se jasno naslućuje da Gotovac i Budiša, kako god inače bili posvađani, o ovome misle isto. No, zašto samo oni?
Gotovcu je najprije kolumnist Jutarnjeg lista Radovan Stipetić prigovorio kako "ni Gotovac jamačno ne bi mogao objasniti gdje su to lijevi ekstremisti" dodajući i eksplicitno da "nema mjesta Zakonu koji bi poistovjetio oba ekstremizma". Ovoj tvrdnji se još dodaje da "kad se zbroje sve povijesne plime i oseke, ostaje činjenica da je "lijevi ekstremizam" presudno pridonio pobjedi demokratskih snaga u Drugome svjetskom ratu, te da bi Gotovac, da nije bilo tog "lijevog ekstremizma", danas podjednako nadahnuto i poetski morao slaviti Treći Reich".
Čini se da je ovaj kapetan Mikula Mali u zbrajanju "povijesnih plima i oseka" zaboravio da su, posve konkretno govoreći, i "lijevi ekstremisti", pozivajući se jednako revnosno na tekovine Drugoga svjetskog rata, na robiju strpali i Gotovca i Budišu, ili im je možda, analogno, tamo i bilo mjesto?
Naime, ljevičari koji sebi vole tepati da su socijaldemokrati, morali bi odgovoriti na pitanje: jesu li progone 1971. organizirali i proveli uvjereni socijaldemokrati ili "lijevi ekstremisti" i dok god na ovo pitanje nema društvenog konsenzusa, mi zapravo ne znamo s kim imamo posla!

Naime, nema sumnje da su antifašisti u ratu vodili pravednu borbu protiv fašista, ali oni zbog toga ne mogu kao vrhunski antifašizam podmetnuti i zvjerstva u Bleiburgu i iživljavanja u logoru Goli otok, gdje je svirepost bila mjerljiva s "fašistima", a još manje progone i teror 1971.!
Jesu li hrvatski komunisti koji su Gotovca i Budišu strpali u zatvor i pritom politički sahranili Savku i Tripala bili socijaldemokrati a la Schroeder i Blair ili državni teroristi izišli iz legendarne antifašističke revolucije? Je li izrada "zombija" na Golom otoku bio put u socijaldemokraciju?
Odgovora nema, barem ne javnog i jasnog, iako je SDP-SKH početkom 90-ih odaslao javnosti jednu sramežljivu ceduljicu kojom se tobože ispričava za svoje grijehe. Stane li na ceduljicu, koja nikad nije doživjela jasnu afirmaciju, isprika za sve one silne žrtve kojima su životi upropašteni?
Uostalom, pogledajmo što Vlado Gotovac na eksplicitno pitanje u Feral Tribuneu, koji nije krio zgranutost njegovom idejom, kaže o tome što je to lijevi ekstremizam u Hrvatskoj.
"Svi oni koji pokušavaju ukinuti odgovornost za učinke komunističke revolucije. Svjedno je radi li se to javno ili prešutno. Onaj tko misli da su Bleiburg ili Goli otok manji zločini, ili onaj tko misli da su Kolima manje Kolima zato što je postojao Aushwitz, predstavlja društvenu opasnost. Kad govorim o ekstremnoj ljevici,

ja mislim na onu ljevicu koja nije izvukla pouku iz komunističke tragedije. Komunistička revolucija bila je dio naše antifašističke borbe, ali je ona bila samo komunistička revolucija.Ona je donosila totalitarizam i nemoguće je to izostaviti ili skinuti s dnevnog reda..."
Neponovljivi Gotovac je tako postao idejnim začetnikom precizne formulacije o lijevim radikalima u Hrvatskoj iako se danas svi iščuđuju kao da Gotovac govori o Marsovcima. No, posve je izvjesno da, kako kaže Gotovac, "to pitanje nije moguće skinuti s dnevnog reda" i u Hrvatskoj doista neće biti ideološkog mira dok se ovo pitanje ne riješi. Da se pak o ovom pitanju može biti intelektualno pošten, svjedoči i nedavni istup jednog od najvećih hrvatskih intelektualaca današnje Hrvatske dr. Stanka Lasića, kojem je u isto vrijeme jasno da je NDH donijela samo strahote i nesreće za Hrvate, ali koji u isto vrijeme ističe:
"Današnjoj demokratskoj vlasti se mnogo teže boriti protiv lijevog negoli protiv ustaškog totalitarizma". Po njegovim riječima "komunistički režim je od 1945. godine činio veliko zlo, što nije proizlazio iz "poremećenosti" nekih lidera, već iz unutarnje logike njegova funkcioniranja koje također ne poznaje dijalog (kao ni ustaše, op.a.) Lasić nadalje eksplicitno kaže: "Smiješne su primjerice priče koje odgovornost za Bleiburg svode na srpske i crnogorske ’četnike’, pokušavajući i amnestirati sve hrvatske komuniste... Vrhunac te masovne represije nije međutim bio obračun sa stvarnim i izmišljenim neprijateljima nego sadističko iživljavanje na svojim vlastitim članovima i simpatizerima do kojeg dolazi nakon Rezolucije Informbiroa.
Lasić na kraju dodaje: "Osobno mi je žao što sam i ja kao mladić bio u službi tog komunističkog totalitarizma i što sam se njime zanosio. Želim naime kazati da za to nisu krivi samo moji partijski vođe, nego i svi mi koji nismo prepoznavali tragičnost te ideologije". Kao jasnu poruku Lasić poručuje: "Antifašizam kao trajna politička vrijednost napokon se mora razdvojiti od komunističkog totalitarizma".
Hoćemo li dočekati da netko od preživjelih aktera Bleiburga ovako progovori? Ima li se smisla nadati da će Baltić, Dragosavac, Vrhovec ili Jure Bilić imati obraza ovako se ispričati naciji zato jer su svojom politikom 1971. bacili naciju 20 godina natrag? Napokon, da li je Ivica Račan, nesumnjivi pripadnik "mlade hrvatske socijaldemokracije" svjestan svog povijesnog poslanja i zlokobne činjenice da bi ga ignoriranje lijevog ekstremizma koji se skriva iza njegovih leđa moglo doći i glave?

Je li Račan svjestan da njegova doista iskrena borba za ustoličenje socijaldemokracije može lako skliznuti u krajnost te ideje i da bez, račanovski rečeno, jasne teze-socijaldemokracija da, ekstremna ljevica ne, njegova borba dugoročno povijesno gledano nema velike šanse! I to formuliranjem lijevog ekstremizma točno na tragu Gotovčeve formule!
Ivica Račan ima sličnu povijesnu šansu kakvu je imao Tuđman: on doista može postati liderom ove nacije, ali bez obračuna s lijevim teroristima koji mu iza leđa rade o glavi, te bi radikalne lijeve ideje mogle doživjeti istu onu reafirmaciju koju je Tuđman dopustio svojoj desnici. Na početku su i jedan i drugi bili protiv krajnosti! Tuđman je kažnjen na izborima, kaznila ga je i povijest.
Da bi se Račanu tako nešto moglo dogoditi, svjedoče iskustva istočnoeuropskih zemalja u kojima su se birači u jednom trenutku zaželjeli bivših komunista, no ubrzo su se - razočarali?
Račan još uvijek ima povijesnu šansu i za početak će biti dovoljno ako uspije, kako kaže Lasić, "antifašizam kao trajnu političku vrijednost razdvojiti od komunističkog totalitarizma", makar će posao biti dovršen tek kad Hrvatska i službeno lijevim teroristima označi i sve one koji po Gotovcu "pokušavaju ukinuti odgovornost za učinke komunističke revolucije". Račanu vrijeme curi, pitanje je samo da li na valovima međunarodnih uspjeha on doista vidi što se kod kuće doista događa.