Pored političara, sada i neki naši politolozi tvrde kako za Hrvatsku “NATO nije samo željeni cilj, nego i jedini mogući”. Štoviše, ta veleučena gospoda, sve one koji su skeptični u pogledu prednosti i nedostatka ulaska u NATO, širenja Saveza ili njegove vojne intervencije, po kratkom postupku etiketiraju kao snage “nereformirane ljevice i krajnje desnice”. No, da li se takvima mogu obilježiti i zemlje koje su za nas uzor demokracije i blagostanja, a koje su izvan NATO-a (Republika Irska, Finska, Švedska, Švicarska ili Austrija) ili nestor američke diplomacije George Kennana, koji smatra da je širenje NATO-a “najzlokobnija greška američke politike u posthladnoratovskom razdoblju”, ili, pak, svi oni politički analitičari različitih svjetonazora koji sumnjaju u vojnu, političku i moralnu opravdanost intervencije NATO-a?

Ako je točno da povijest ne podržava pretpostavku trajnog mira kao ni trajnog sukoba, onda je isto tako izvjesno da države nemaju ni stalne neprijatelje ni stalne prijatelje, već da su im jedino nacionalni interesi stalni. Vitalni je nacionalni interes svake zemlje, pa tako i Republike Hrvatske, njen opstanak u miru i slobodi te zaštita neovisnosti, suvereniteta i cjelovitosti zemlje. U našem slučaju, riječ je o uspostavi povoljnog okruženja i suradnje na području neprestanih dramatičnih zapletaja i sukoba, zbog nepomirljivosti nacionalnih elita oko teritorijalnih pretenzija i etničkih manjina. U pravilu, u tim su razračunavanjima sve strane dobivale potporu egocentričnih i ekspanzionističkih stranih sila, a za uzvrat te su sile s njima manipulirale.

Nakon završetka “hladnog rata” i “dubokih i nepovratnih” promjena, narodi oslobođenih i novoformiranih država u Srednjoj i Jugoistočnoj Europi, usmjerili su se prema idealima parlamentarne demokracije i slobodnog tržišta. Istovremeno je u tim zemljama, ovisno o povijesnom iskustvu, postalo veoma konjunkturno isticati kako nacionalna sigurnost ovisi o što skorijem učlanjenju u NATO-savez, što je već uspjelo Poljskoj, Češkoj i Mađarskoj. No, malo je iznimaka koje bi opovrgnule pravilo da su savezi i paktovi služili interesima najjačih, i da, kada je dolazilo u pitanje ispunjavanje preuzetih obaveza, da su, opet, najslabiji bili žrtvovani interesima najmoćnijih. Da li, dakle, pripadnost NATO-u sama po sebi garantira sigurnost nekoj članici i stabilan mir u njenom okruženju? Nadamo se da nikada nećemo saznati kako bi, na primjer, Zapad reagirao na izbijanje rata između dvije članica NATO-a, Grčke i Turske ili, pak, na vojnu invaziju Rusije na jednu od republika bivšeg Sovjetskog Saveza, a koja je u međuvremenu postala članicom Partnerstva za mir ili čak NATO-saveza? Da li bi Washington, London, Pariz ili Bonn, zbog napada na Litvu, riskirao i nuklearni rat?

Ulazak Hrvatske u Partnerstvo za mir “veliki je događaj, značajan vanjskopolitički uspjeh”, istaknuo je naš ugledni diplomat Janko Vraniczany Dobrinović, dok je istovremeno ministar vanjskih poslova Tonino Picula, najavio kako će Hrvatska za “nekoliko tjedana i formalno zatražiti prijem u NATO”. To implicira da Hrvatska već ima razrađenu obrambenu i sigurnosnu doktrinu, barem u pogledu opredjeljenja za politiku vojno političkog svrstavanja naspram koncepciji neovisne obrane ili “naoružane neutralnosti”. Tim povodom u nas se isključivo, ali i nedovoljno argumentirano, govori o prednostima tog opredjeljenja. No, to opredjeljenje nepobitno znači da će Hrvatska, hitno i znatno morati povećati izdatke za obranu, kako bi se približila standardima NATO-a, što je u datim uvjetima opće gospodarske recesije za nju krajnje nepovoljno. Ništa manje nije važno ni pitanje vojnih baza i stacioniranja oružja (nuklearnog?!) i postrojbi drugih članica na teritoriju Hrvatske, kao ni sudjelovanje hrvatskih snaga u eventualnim vojnim operacijama izvan vlastite države. A što bi to u protivnom bilo kada bi Hrvatska ostala izvan NATO-a? U okolnostima kada su, ne samo u Bosni i Hercegovini, već u čitavoj regiji stacionirane značajne snage NATO-a, a na Kosovu je izgrađena “najveća američka vojna baza izvan Sjedinjenih Država” (Le Figaro), posve je sigurno da bi svaki napad na neovisnu i demokratsku Hrvatsku bio samoubilački čin. Također je za raspraviti koliko bi Hrvatska kao članica NATO-a ili izvan njega, bila faktor uspostavljanja mira, povjerenja i suradnje u regiji u kontekstu trajnog suparništva Rusije i Amerike za utjecaj na ovim prostorima. Jer, ne smije se zanemariti, a još manje podcijeniti stajalište da Rusija u balkanskoj regiji ima stare i ukorijenjene povijesne, kulturne i vjerske interese, ali prije svega strateške da se preko Srbije i Crne Gore dokopa južnog izlaza na more, što ga priželjkuje još od carskih vremena. Isto tako ne treba zaboraviti da su Gorbačov, Kozirjev i Jeljcin zaprijetili “europskim ratom” ako Zapad vojno intervenira u sukobu u bivšoj Jugoslaviji, što se, istina, pokazalo kao prijetnja bez pokrića. Za pretpostaviti je, međutim, da bi demokratska Hrvatska, koja ne bi bila članica NATO-a, a jednoga dana isto takva Crna Gora i Srbija, bili najbolji garanti sigurnosti u regiji, u kojoj bi i Jadran bio, ne područje podjela i konfrontacije, već zona mira i gospodarskog procvata.

U pogledu, pak, nove filozofije NATO-saveza, s povijesnog i humanog stajališta vjerojatno je u pravu češki predsjednik Vaclav Havel kada opravdava i hvali vojnu akciju Saveza u kosovskoj krizi, ukazujući kako su “ljudska prava veća vrijednost od suvereniteta država, te kako je čovjek djelo Božje koje postoji desetine tisuća godina, dok su države ljudsko djelo”. No, ovdje je riječ i o tome da NATO, koji je od početka svoju intervenciju opravdavao humanitarnim, čak civilizacijskim razlozima, nije oklijevao prekršiti dvije temeljne norme međunarodnog prava i odnosa; poštivanje suvereniteta država i Povelju Ujedinjenih nacija. A, u NATO-savezu, kao i svakom drugom Savezu, svaka je članica obvezna solidarno ispunjavati preuzete obaveze i prakticirati, u konkretnom slučaju, novu logiku NATO-a.