Nema značajnijih stranih, a ni domaćih političara koji ne opovrgavaju glasine o nekakvom obnavljanju Jugoslavije. Zajednički nazivnik njihovih nijekanja glasi: Jugoslavija je prošlost koju nitko ne misli oživiti. To je lijepo slušati, ali...
Možda su strahovi o rekonstruiranju bivše države pretjerani, ali potrebno je upozoriti na neke sitne tektonske promjene u političkom životu Hrvatske nakon uspostavljanja nove vlasti koje ukazuju na to da svojevrsno jugoslavenstvo još nije nestalo iz glava nekih političara i javnih djelatnika. Oni kao da osjećaju potrebu da ponovno služe tuđincima, što je stara hrvatska "tradicija". Nećemo navoditi domaća imena, nego upozoriti na neke zadahe jugoslavenstva koji već sada zagađuju hrvatsko javno ozračje.
U živom nam je sjećanju "pokusni balon" šefa njemačke diplomacije Joschka Fischera koji je zagovarao stvaranje "Europske federacije". Herr Fischer naišao je na vrlo grub prosvjed iz najviših francuskih vladinih krugova koji su njegove ideje proglasili "oživljavanjem svetog rimskog carstva njemačke nacije", a ono je bilo po prilici toliko rasprostranjeno kao i Hitlerova osvajanja. Prosvjede su formulirali i premijeri Velike Britanije i Španjolske, Blair i Aznar. Francuzi su se ispričali zbog grubih riječi, ali i Fischer se požurio pojasniti svoje misli.

On se ispravio rekavši da nije ni pomišljao na ukidanje nacionalnih država, nego na načelo supsidijarnosti, prema kojemu se problemi rješavaju tamo gdje nastaju, pa i u okvirima nacionalnih država koje nitko ne namjerava ukinuti. Jedan hrvatski novinar Fischera je shvatio potpuno drukčije, naime, kao da njemački ministar vanjskih poslova zamišlja Europu kao "savez regija i jakih gradova", što bi značilo likvidiranje država, pa time i ove naše zakasnjele Hrvatske.
Jedan poznati hrvatski ekonomski novinar predlaže oživljavanje barem "privredne Ilirije", to jest misao da bi se Hrvatska trebala gospodarski angažirati u prvome redu prema istoku, onako kako je to zamišljala "mlada hrvatska buržuazija" u vrijeme ilirizma, što je kasnije nakon oživotvorenja jugoslavenstva brutalno demantirano na taj način da je Beograd, voljom svojih prosrpskih vlada, preko noći postao najvažnije bankarsko i uopće ekonomsko mjesto na Balkanu, čime su "prirodni zakoni" gospodarstva stavljeni ad acta.
Hrvatskoj bi se to moglo ponovno dogoditi nakon što se Srbija oslobodi Miloševićeva režima, pa ponovno postane ljubimac Zapada, što joj nekako i pripada zbog njezina geopolitičkoga položaja, njezinih ekonomskih potencijala i potrebe da je se smiri. U tome bi slučaju Hrvatska ponovno postala drugorazredna "ilirska" pokrajina nevažna za Zapad.
U politici se ništa ne zbiva slučajno, pa ni brzo javljanje za riječ nakon političkih promjena u Hrvatskoj protivnika njezine neovisnosti Georga Sorosa i Borisa Vukobrata. Sorosa je primio čak i predsjednik Mesić. Taj "državnik bez države" (kako se sam naziva!) zagovara saveze država u kojima bi sve nacije bile u manjini. Po njemu su Balkan i srednja Europa najbolje funkcionirali pod Osmanlijama i Habsburgovcima.
A Vukobrat je notorni Jugoslaven. Dok je Soros žalio propast Sovjetskog Saveza, Vukobrat odavno propagira ponovno ujedinjenje bivših jugorepublika. Njihove ideje nisu neutjecajne u nekim zapadnim političkim krugovima.
Da nas se ne bi krivo shvatilo: nitko ne smije sumnjati u rodoljublje većine onih koji su početkom godine došli na vlast u Hrvatskoj. Ali neki njihovi potezi mogu izazvati nedoumice. Tako je predsjednik Mesić izjavljivao u predizbornoj kampanji da će njegovo prvo putovanje u inozemstvo biti u Bruxelles. Umjesto toga, obišao je bivše republike propale SFRJ. Drži li Predsjednik da one nisu inozemstvo? S pravom ga je zbog toga kritizirao i Dražen Budiša.

Patuljasta, ali strašno arogantna Narodna stranka predlaže zakon o zabrani fašističkih simbola, što bi bilo u redu da je predložila i zabranu komunističkoga znakovlja. U Njemačkoj postoji zakon o zabrani nacističkih grbova i zastava, ali ne zbog ambicije da se ukloni takvo nakaradno ponašanje, već iz pijeteta prema žrtvama nacionalsocijalizma.
S druge pak strane, nigdje u bivšem komunističkom bloku nije provedena tako temeljita lustracija kao u negdašnjem DDR-u. Svi važniji političari i javni djelatnici komunističke Njemačke izvedeni su pred sudove i osuđeni, odnosno zakonski su isključeni iz javnog života. Da se takvom metlom pomelo u Hrvatskoj nakon 1990., danas ne bi u javnosti bili mnogi oni koji harangiraju protiv hrvatstva, skrivajući svoj bivši boljševizam kao zmija noge.

Naime, neki od njih ponovno nastoje uvjeriti javnost da su Bleiburg i križni putovi bili manje zlo od Jasenovca, da je marksizam-lenjinizam pitomiji od nacifašizma, da je jugoslavenstvo Gaja, Strosmayera i Supila bilo izvrsno, ali, eto, pokvarili su ga srbijanski mangupi... U svemu prije navedenom vide se tendencije koje se bezazleno nazivaju jugonostalgijom, ali mnogo su opasnije jer žele oživiti političke leševe i kosture prošlosti koji bi Hrvatsku, ako bi prevladali, mogli ponovno vratiti u tu povijesnu mrtvačnicu.
Da je to nijekanje svih hrvatskih političkih, kulturnih i uljudbenih potreba, to nove domaće i strane "jugoviće" ne zanima. No u Hrvatskoj većina nije izgubila povijesno pamćenje. Put na Zapad je neizbježiv, ali ne ako uključuje i gubitak nacionalnih posebnosti. Uostalom, to razumni Zapadnjaci i ne traže jer i oni ne odustaju od svojih.