To nije to - kaže o novoj vlasti Edo Murtić, umjetnik koji je rezultate izbora od 3. siječnja pozdravio kao svoje novo rođenje. U oduševljenju odmah je naslikao “Dan pobjede” i na kontroverzan način, uz visoku asistenciju premijera Račana, uručio ga osobama koje je smatrao zaslužnim za “pobjedu demokracije”. Danas kaže: “ne mogu reći da je ovo sada upravo ono što sam želio”.

Osjećaj da “to nije to” dijele danas s Murtićem mnogi od onih koji su na izborima glasali za stranke nove vlasti. Javnost je općenito svjesna očajnog stanja u kojem je stara vlast ostavila zemlju, zna da se kola iz katastrofe ne mogu nabrzaka izvući i izražava spremnost da na bolji život čeka mjesecima. Podaci o saldu Tuđmanove vlasti svakim su danom sve šokantniji. Ekonomist Vladimir Veselica ovih dana u “Feralu” kaže: Hrvatskoj je ukradeno cijelo desetljeće razvoja, skoro polovica stanovništva živi na rubu azijske i afričke bijede. Svjesni razmjera uništavanja, Hrvati su se u rješavanju tih problema naoružali jobovskom strpljivošću.

Ali ono što zaista ne mogu podnijeti - sve je primjetnija bahatost i samodovoljnost nove vlasti, tako neodoljivo slična onoj iz Tuđmanova vremena. U javnosti to izaziva mučno nezadovoljstvo, nemoćnu razočaranost pa i pravu konsternaciju. Ljudi se pitaju: jesmo li to birali? O slonovskoj delikatnosti potpredsjednika vlade Linića gotovo sve je već rečeno. Prema socijalnim nevoljnicima on pokazuje rijetku nesmiljenost, gotovo kao da mu je Marija Antoaneta sa svojom preporukom o kolačima rođena majka. Pomanjkanje takta u više je navrata pokazao i premijer Račan, posljednji put na susretu sa slijepim osobama, kojima je rekao da ih potpuno razumije jer i njemu, doslovce, često padne mrak na oči.

Ministar Fižulić bahato je ugledne ekonomiste, koji predlažu omekšavanje tečaja, izvrijeđao kao nepismene i neznalice. Odbijanje ideje o devalvaciji kune moglo se izvesti na mnogo uljuđeniji i elegantniji način, jedan ministar bi to svakako morao znati. Pljuskanje neistomišljenika nije u njegovom opisu radnog mjesta. Osim ako mu uzor nije nezaboravni Škegro.

Potpredsjednicu vlade Antunović vlast je toliko omamila da je od pristojne i simpatične odjednom postala vrlo agresivna osoba: sve zna, o svemu presuđuje, nikoga ne sluša, a ponekad se čini da ne čuje ni samu sebe. Taj je buldožer-gard možda najviše došao do izražaja u raspravi o Vladinom faličnom prijedlogu zakona o javnoj televiziji, koji sadrži i katastrofalan stav o zabrani novinskog komentara. Kritike u sabornici Antunovićka je odbila svisoka, tvrdnjom da je zastupnici svojim argumentima nisu uvjerili. Tu samouznositu tiradu morao je prekinuti njen stranački drugar tražeći od nje da “izvoli sjesti” i podsjećanjem da u sabornici Vlada mora uvjeravati zastupnike, ona za svoje prijedloge traži podršku, parlamentarci odlučuju.

Ministar Pančić jednu je delikatnu operaciju, objavljivanje imena lažnih invalida, izveo na tako traljav način, s takvim greškama u koracima, da je skoro cijelu akciju doveo u pitanje. Javnosti uopće nije objasnio o čemu je u kojem slučaju riječ, sve je potrpao u isti koš, krupne falsifikatore i one kojima su zamjerene sitnice, generale koji su postali invalidi u prometnim nesrećama što su ih sami skrivili i one koji su na prvoj liniji bojišnice ostali bez noge. Kao rezultat tog olakog postupanja s ljudskim sudbinama dogodilo se da je solidarnost s nepravedno prozvanima u drugi plan potisnula osudu prevaranata.

Ni na Pantovčaku nije sve onako kako se očekivalo i najavljivalo: Predsjednik Mesić uselio se u Dvore, kako je bilo rečeno, privremeno, dok se ne pronađe neki primjereniji, manje raskošan smještaj. O preseljenju više nitko ne govori, dapače, rezidencija ponovo počinje sličiti onoj Tuđmanovoj. Analitičari tvrde da se Pantovčak ponovo zatvara, novinarima i gostima počeli su na ulazu oduzimati mobitele, kako kažu šefovi osiguranja, samo zato jer se netko sjetio da primijeni mjere sigurnosti iz Tuđmanova vremena. Novine bilježe da je Mesić počeo koristiti pokojnikov blindirani BMW, a ni Brijuni više nisu izvan zone njegova interesa, kako je to donedavno tvrdio. Predsjednik-građanin pričao je da na Brijune neće, da će ljetovati tamo gdje se uvijek dosad odmarao, sada kaže da bi mogao malo i do elitnog otočja, ali to će, tvrdi, financirati iz svog džepa. Ako iznajmljivanje brijunskih vila, kako tvrde neki mediji, stoji dnevno i nekoliko tisuća maraka, jasno je da Mesić to ne može platiti. Ali, možda, misli da javnosti može zamazati oči.

Prema vlasti, koja je prije skoro šest mjeseci plebiscitarno izabrana, danas se pokazuje sve veća distanca. Potvrđuju to brojna istraživanja i redom svi rezultati lokalnih izbora. Najveći dio javnosti novu vlast smatra moralnijom od bivše, ali, prema upravo objavljenim rezultatima istraživanja jednog dnevnika, istodobno gotovo svaki drugi Hrvat zamjera joj da se ne ponaša solidarno prema najsiromašnijim slojevima. Zastrašujući izostanak bilo kakvog morala i kronično pomanjkanje socijalne osjetljivosti - to je ono što je srušilo Tuđmanovu vlast, sve drugo bilo bi im oprošteno. Odnarođenost je možda najveći grijeh i aktualnih vladara.

Nova je vlast u opasnom raskoraku s očekivanjima koja su u nju polagana, Treba li kriviti vlast ili očekivanja? Šestorka je obavila svoj povijesni zadatak, smijenila je HDZ, zapravo je poslužila kao sredstvo njegova smjenjivanja. Bilo tko da se 3. siječnja našao na njihovom mjestu, slavio bi pobjedu. Želja za promjenom bila je tako snažna da je narod u mlakim Tuđmanovim oponentima vidio junake novog doba, što ovi nikako nisu bili. Još u oporbi stranke šestorke pokazale su svoje mogućnosti, dolaskom na vlast svi su se njihovi hendikepi dodatno rascvjetali. Pomoći im se može, njima i zemlji, samo stalnom mobilizacijom javnosti, svih društvenih resursa. Vlast ne pokazuje sposobnost okupljanja, dapače, primjetnija je kod nje želja za redukcijom. Situacija je previše ozbiljna da bi se upravljanje Hrvatskom moglo prepustiti samo političarima.