Zašto je 25. lipnja bio prešućivan?

Naš Predsjednik Stipe Mesić danas će se neslužbeno naći sa svojim kolegom Milanom Kučanom na proslavi dana slovenske državnosti. Poziv u takav neslužbeni posjet svakako je i Kučanov izraz osobne naklonosti Mesiću, koji je u nekoliko mjeseci svoga mandata postao punopravnim članom neformalnoga društva srednjoeuropskih predsjednika, ali i javna deklaracija slovenskoga predsjednika kako svoju »južnu susjedu« smatra prijateljskom zemljom, vrijednom da se zajedno s njome proslavi najveći državni praznik. Predsjednik Kučan, očito, pamti ono što je prošla hrvatska vlast uporno htjela zaboraviti, naime, da je datum što ga Slovenci slave kao dan početka svoje državne neovisnosti, povijesni datum i za nas.
U starome se režimu u nas rijetko spominjalo da su 25. lipnja 1991., praktički istovremeno, i Skupština Slovenije i Sabor Republike Hrvatske donijeli odluku o državnoj samostalnosti. S pozicije prošloga autoritarnoga režima bilo je logično pomicanje trenutka od kojega se Hrvatska smatra neovisnom s datuma kad je najviše zakonodavno i predstavničko tijelo odlučilo o provođenju samostalnosti na datum kad su Franjo Tuđman i njegova sljedba preuzeli vlast u Hrvatskoj. HDZ nam je već na prvim izborima rekao kako je »njihovo ime i njihov program - Hrvatska demokratska zajednica«. Njihova koncepcija je nadomještanje društva (skupine slobodnih pojedinaca povezanih interesima) - zajednicom, skupinom kojoj pojedinac pripada rođenjem i krvnim srodstvom, neovisno o svojoj volji i u kojoj se ne uspostavljaju veze suradnje u ravnopravnosti kao u društvu, već se stvara patrijarhalna hijerarhijska struktura sa svemoćnim »ocem« na vrhu. Istovremeno, taj prostodušni slogan kaže i to kako je njihova ideja izjednačavanje države i partije, što je obilježje velikog broja autoritarnih i totalitarnih organizacija. Sve su to, poslije, kroz svoju vladavinu uspješno »implementirali« u hrvatsku socijalnu realnost.
Stvorili su državni administrativni i represivni aparat koji je teško razdvojiti od partije-pokreta, pa i danas, nekoliko mjeseci od HDZ-ova poraza nekompetentna »javna uprava«, jednako takva sudbena vlast i represivni aparati uporno opstruiraju uspostavljanje Hrvatske kao demokratske države. Vrijednosti autonomije civilnoga društva, nasuprot autoritarnoj zajednici, tek valja afirmirati i izgraditi, a to je jednako važan preduvjet uključivanja hrvatske u euroatlantske integracije, kao i usklađivanje domaćega zakonodavstva i ekonomski razvoj, što će nas približiti barem najnerazvijenijima u europskome krugu. Upravo je 25. lipnja 1991. jedan od rijetkih datuma u novijoj hrvatskoj povijesti koji svim hrvatskim građanima može biti praznikom. Podsjeća nas, naime, na događaj kome smo se stvarno svi veselili, ali koji proceduralno nije »pao iz zraka«, već je slijedio referendumu od 19. svibnja te godine, na kome se golema većina hrvatskoga političkog naroda (dakle, ne samo oni koji su nacionalno Hrvati, već i velik dio pripadnika nacionalnih manjina, pa i hrvatskih Srba) opredijelio za prekid kontinuiteta jugoslavenske federacije i državnu samostalnost.
Tada su hrvatsko i slovensko vodstvo donijeli odluku o istovremenom proglašavanju samostalnosti i u Skupštini Slovenije i u Saboru, a javnosti (a time i protivnicima osamostaljenja) najprije je bilo najavljeno kako će te odluke biti donesene 26. lipnja. Kao što pamtimo, za taj su dan u Beogradu pripremili agresiju, najprije na Sloveniju. Slovenci su nakon odluke o neovisnosti preuzeli nadzor svojih granica, a Beograd je pokušao vojskom. Da nije tajnim dogovorom došlo do pomicanja proglašenja neovisnosti na dan prije, tj. 25. lipnja, vojna bi intervencija to onemogućila. Iz slovenske političke publicistike, iz memoara Janeza Janše, saznali smo dramatičnu dimenziju događaja. Prisluškujući jednoga od članova slovenskog predsjedništva, tadašnji je (i današnji) slovenski ministar obrane saznao kako je ovaj, srećom prekasno, tajnu informaciju odao tadašnjemu talijanskom ministru vanjskih poslova Gianniju De Michelisu, a ovaj je to dojavio Beogradu, koji ipak nije imao vremena pomaknuti početak vojne agresije za dan prije.
Danas naš Predsjednik, zajedno sa Slovencima, slavi naš zajednički praznik, baš kao što smo zajedno slavili i te 1991. godine. Na žalost, već dan nakon zajedničkoga slavlja tadašnji je hrvatski predjednik Tuđman iskazao svoj levantinski politički karakter i onemogućio ministrima Špegelju i Boljkovcu da započnu zajedničku obranu dviju zemalja i da se već tada onesposobi beogradski ratni stroj, što je zaustavljen tek prošle godine, NATO-vom intervencijom na Kosovu. Budući da su odnosi sa Slovenijom paradigmatični za našu poziciju u Srednjoj Europi, možemo reći kako danas Mesić ispravlja štetu što ju je Tuđman počinio 26. lipnja 1991. godine, kako bi Hrvatsku reafirmirao kao normalnu, pristojnu i ravnopravnu zemlju Srednje Europe. Na tiskovnoj konferenciji održanoj na dan usvajanja saborske Deklaracije o neovisnosti, Dražen Budiša je, sretan kao i većina hrvatskih državljana, rekao kako je ta deklaracija potvrda da je narod dao vlast dobrim Hrvatima, što su donijeli odluku o neovisnosti, a da je sada vrijeme da se ona prepusti sposobnima, koji će je znati voditi. Tom je izjavom anticipirao ono u što smo se poslije uvjerili, kako je 25. lipnja bio najmanje sporan datum HDZ-ove vladavine, a kako već dan nakon toga počinju sramotne »bravure Tuđmanova političkog lukavstva«, što su nam i danas na sramotu. Iduće godine na ovaj dan napunit će se deset godina hrvatske državne samostalnosti. Nadajmo se da ćemo ga tada slaviti kao državni praznik - Dan državnosti.

Davor Gjenero