Sukobi u šestorici: Ako ode Budiša, Račanovu koaliciju ojačava Mate Granić!?

Funkcioniranje koalicije, pogotovo »velike koalicije« kakva je na djelu u Hrvatskoj danas, uvijek je politički proces opterećen konfliktima. Politička nas teorija poučava da su uvijek najefikasnije i najmanje konfliktne minimalne koalicije, one koje u predstavničkome tijelu okupljaju 50 posto i još jednog zastupnika. Širenjem koalicija u njih se unose dodatni konfliktni interesi, a disciplina članica koalicije slabi. Lakše je, naime, držati na okupu koaliciju kojoj stalno prijeti gubitak parlamentarne većine, nego li onu koja, poput danas vladajuće u Hrvatskoj, kontrolira zamalo dvije trećine donjeg doma parlamenta.
Sukob političkih interesa u prirodi je koalicijskih vlada, a prema van taj se sukob interesa većinom personalizira kao sukob aktera unutar vlasti. Javnost je u Hrvatskoj, nakon godina monizma, nesenzibilizirana na to da takve političke sukobe očitava kao legitimne i kao nešto što ne mora nužno voditi raspadu koalicije u kratkome razdoblju. Naime, javnost je očitavala sukobe u komunističkoj nomenklaturi i u nacionalboljševičkome autoritarnom poretku, koji je našim sudbinama vladao do 3. siječnja. Tada je bila riječ o »frakcijskim borbama«, a boljševičke organizacije nikada nisu podnosile frakcije, svjesne da i takvo uvođenje »pluralizma« rastače monistički karakter vlasti i ugrožava njihov politički projekt. I komunistički režim i HDZ često su se pozivali na »unutarnje jedinstvo« i praktički svaki njihov kongres bio je »obnova jedinstva«.
Na kraju su »jedinstveni«, naravno, ostali samo protudemokrati u pokretu, a program oko kojeg je postignuto jedinstvo minimalan je: očuvanje utjecaja na vlast te stečenih povlastica i bogatstva. Javnost bez senzibiliteta za pluralistički karakter vlasti dugo nije uspijevala očitati osnovni sukob u koaliciji i onda ga personalizirati. Nagađalo se o sukobu Vlade i Predsjednika i onda se to personaliziralo kao sukob Račana i Mesića. Uskoro se, međutim, pokazalo da su politički projekti obojice vrlo slični, da među njima nema fundamentalnih razlika, a da individualne (a u nekoj mjeri i stranačke) razlike među obojicom ne mogu biti uzrokom raspadanja koalicije. Javnost je konačno uvidjela i to da sukobe obaju političkih ustanova, Vlade i Predsjednika, s Vladine strane nisu generirali niti Račan, niti njegovi stranački drugovi.
Još je dulje trebalo da javnost spozna kako to što dio vladinih ministara iz redova Budišinih liberala ulazi u sukob s Predsjednikom, nije poruka Predsjedniku nego Premijeru. Politička kultura opterećena boljševičkim monizmom i uvjerenjem kako je svaki pluralizam frakcionaštvo (a da lingvistička analiza riječki frakcija - latinski: frangere = lomiti - govori sve o utjecaju pluralizma na perspektivu organizacije) uvjetovala je da konflikt između HSLS-a i SDP-a, kao najveće vladine stranke, ili HSLS-a i ostatka Vlade bude očitan kao početak neizbježna rastakanja vladajuće koalicije. Sukob je, naravno, personaliziran i Dražen Budiša, kao objektivan gubitnik izbora, prepoznat je kao mogući kreator alternativne koalicije, koja bi mogla izglasati nepovjerenje sadašnjoj Vladi, te uvođenjem antidemokratskog pokreta i njegovih desno-radikalnih saveznika u novu koaliciju, srušiti sadašnju izvršnu vlast. Izbori 3. siječnja bili su i protuhadezeovski plebiscit, a kako je HSLS sudjelovao u maloj koaliciji, koja se biračima činila najuvjerljivijim oponentom protudemokratskom pokretu, Budišina stranka (uostalom, kao i SDP) tim je izborima objektivno nadzastupljena u parlamentu, u odnosu prema stvarnoj potpori u biračkom tijelu.
Ako je ozbiljan političar, Budiša bi morao znati i to da mu, unatoč slobodnom zastupničkom mandatu, biračko tijelo nije dalo legitimaciju za koaliranje sa HDZ-om, a i to da mu je utjecaj na javnost znatno manji nego utjecaj u Zastupničkome domu.
Povrh svega, ako bi i donio takvu odluku i ako takva odluka ne bi dovela do loma u njegovu zastupničkom klubu, oslanjanjem samo na mandate HDZ-a i njegovih desno-radikalskih satelita ne može okupiti 76 ruku u parlamentu, koje bi poduprle takvu koalicijsku vladu. Za zastupnike HSS-a koalicijska vrijednost HDZ-a, kao organizacije koja je devastirala njihovo biračko tijelo (hrvatsko selo) daleko više nego komunistički sustav koji je selu i agraru bio otvoreno nenaklonjen, ravna je nuli, a uočljivo je da se HSS-ovci izrazito lojalno odnose prema sadašnjoj vladajućoj koaliciji. Čak i kad mu okupljanje dovoljnoga broja glasova u parlamentu ne bi bio problem, Budiša de facto ne može istisnuti svoje sadašnje partnere iz Vlade.
Naime, da bi se uspostavila nova vladajuća koalicija, Zastupnički bi dom Sabora morao izglasovati nepovjerenje sadašnjoj Vladi, a, prema Ustavu u trenutku izglasavanja nepovjerenja, Vlada može Predsjedniku Republike predložiti raspuštanje Zastupničkoga doma. Takvu krizu, personalizirajmo, Račan i Mesić razriješili bi raspisivanjem novih izbora. Račanov SDP sigurno ne bi takvim izborima postigao takvu nadmoć u Saboru u odnosu prema drugim političkim partnerima, a HNS i DC, da se izbori održe sada, bitno bi ojačali u odnosu prema parlamentarnoj snazi što je danas imaju.
Sigurno je, međutim, da bi iz novih izbora HDZ izašao s desetkovanim zastupničkim klubom, a da bi Budišin HSLS od biračkoga tijela bio kažnjen za razbijanje koalicije. Osim nekoliko mjeseci nestabilnosti, Budišin eventualni pokušaj rušenja sadašnje vlade i koaliranja s HDZ-om ne bi donio nikakvu promjenu. S druge strane, Račan ima argument protiv Budiše.
Ako bi njegovo ponašanje i ponašanje njegovih ministara (među HSLS-ovcima u izvršnoj vlasti ima onih koji izrazito loše rade svoj posao, kao ministar obrane Radoš ili pomoćnik ministra financija Kuštrak, ali i onih koji ga rade izrazito dobro, kao zamjenica ministra vanjskih poslova Cvjetković-Kurelec) ugrožavalo Vladu, Račan ih rekonstrukcijom Vlade može isključiti i iz izvršne vlasti i iz koalicije, isto tako kao što koaliciju može ojačati DC-om, čiji se zastupnici ponašaju sukladno demokratskim političkom standardima.
Koalicijski način vladanja složen je proces i akteri u njemu, ali i politička javnost, moraju naučiti njegove zakonitosti.
Naime, oni koji se ne prilagode novim pravilima političke igre, koji ne svladaju mehanizme koalicijskoga menadžmenta ili precijene svoj ponder u pregovorima, kojima nastoje dodatno osnažiti svoju poziciju u koaliciji, bit će »drakonski« kažnjeni na prvim sljedećim izborima.