Za svoju ispriku crnogorski predsjednik ima mnogo razloga, ne samo načelne naravi. Sve snažnije pritisnut i blokiran iz Beograda, mora preko Hrvatske osigurati izlaz i priključak prema svijetu. Međunarodna zajednica s odobravanjem gleda na njegov dolazak u Cavtat, uvlačeći Crnu Goru u krug zemalja koje će činiti cordon sanitaire oko Srbije. Haška istražiteljica najavila je podizanje optužnice zbog napada na Dubrovnik. Ali najvažnijim se razlogom ipak čini to da je jednostavno sazrelo vrijeme za takve poteze.

Na obje se strane moraju steći uvjeti za takve geste. Za ispriku Podgorice Hrvatskoj zaslužan je koliko Đukanović, toliko i Mesić. Pred Tuđmanom taj “sorry”, s razlogom, nikada ne bi bio izgovoren. Kao što na Đapićev i zahtjeve njegove crne bratije da se Srbi ispričaju Hrvatskoj nikada neće biti odgovoreno. Oni traže ispriku kao priznanje poraza, kao poniženje, traže ispriku da bi naglasili svoju superiornost.

Pred Mesićem se takve stvari mogu izgovoriti, bez opasnosti da budu zloupotrijebljene, bez opasnosti da budu novi povod za razvrstavanje na pobjednike i poražene. Pred njim čak i prvi Crnogorac može priznati nečojstvo vlastitog naroda. Uostalom, Mesić se i sam pokazao spremnim govoriti o teškim greškama hrvatske politike. I njegov odlazak u Sarajevo odmah iza inauguracije bio je svojevrsna isprika. Dolazi vrijeme da se to i izrijekom učini. Hrvatska se dužna ispričati Bosni i Hercegovini, baš kao što je to Crna Gora dugovala Dubrovniku. Bit će to dokaz njene snage, ne slabosti.