Ukupni hrvatski odjeci na Đukanovićevu uvjetnu ispriku Dubrovniku očekivano preslikavaju i sve one neizbježne domaće i međunarodne podjele. Dok neki tvrde da se radi tek o iznuđenom političkom Iicemjerju, drugi su oduševljeni još jednim Mesićevim trijumfom, dok se neki zadovoljni već i time što je “nešto ipak bolje nego ništa”, a “ikada ipak bolje negoli nikada”, drugi su već otišli toliko daleko da su ovog ugroženog crnogorskog predsjednika već proglasili novim WiIly Brandtom, a od službene Hrvatske zatražili sličnu vrstu budućih samokritičnih pokajanja, bar kada je riječ o BiH, ukoliko još uvijek nije došlo vrijeme - kako to tvrde u beogradskim oporbenim krugovima - za obećanu Mesićevu ispriku nevinim srpskim žrtvama. Đukanovićeva samokritika kao prvi korak, ili konačni prevrat, “isprika ustašama”, ili iznuđena hrvatska velikodušnost, međunarodni pritisak, ili spašavanje gole kože, već prema tome koliko se tko u domaćoj politici priklanja Mesiću, a koliko tko barem ispod žita obnavlja poslovične Tuđmanove strahove.

Pa čak i u dodatnim dokazima nekih jedva prikrivenih razlika između zagubljenog Markovog trga i nezaustavljivog Pantovčaka, budući u razgovorima sa Đukanovićem nije sudjelovao nijedan Vladin odličnik. Tako je Picula vrlo škrto zaključio kako ovo Đukanovićevo pokajanje čini tek “nezaobilaznu pretpostavku” za svaki budući uspon hrvatsko-crnogorskih odnosa, dok se i Mate Granić pohvalio “kako je i njegovo ministarstvo već dvije godine pripremalo slične stvari”, a Stipe Mesić duhovito zaključio kako ova izjava čini “mali korak za Europu, a veliki za Hrvatsku i Crnu Goru”. U svijetu su uredno zabilježili kako je Đukanović “opalio još jednu pljusku Miloševiću”, kako bi ojačao vlastitu međunarodnu, potporu, poslije vrlo dvojbene i polovične pobjede na nedavnim crnogorskim izborima i potvrdio Chiracovu zagrebačku pozivnicu za skori sastanak Europske zajednice i bivših jugo republika (osim Miloševića, ali s Draškovićem), u čemu ta hrvatska europska vrata, postaju sve važnija i važnija, s Prevlakom na rezervnom plameniku, a Miloševićem na leđima, u nadi da će se ona “humanitarna pomoć” koja je preko hrvatskih granica u Crnu Goru stizala za vrijeme intervencije NATO-pakta, pretvoriti u izravnu gospodarsku obnovu.

Bez tog bijega u Hrvatsku, Podgorica ne može obnoviti niti spasiti niti čeličanu u Nikšiću, niti aluminijski kombinat u Podgorici, niti tvornicu kućanskih aparata “Obod”, a pogotovo nemoćni turizam, koji ove godine bilježi pad od 60 posto prihoda. Zbog toga je bilo neizbježno da Đukanović podupre neizvjesni hrvatski san o jadransko-jonskoj autocesti, koji je Stipe Mesić odmah proglasio i čarobnim političkim štapićem, bez obzira što se radi o projektu na vrlo, vrlo dugom štapu, dok ministar Tonino Picula pokazuje sve više opravdane nervoze što se ona mnogo neposrednija i jednostavnija obećanja “Pakta za stabilnost” ipak stalno odgađaju od nemila do nedraga.

Mnogo lijepih želja u novom europskom okružju, u kojem se od Hrvatske traži dodatna diplomatska hrabrost, bar do one sigurne granice, koja će Milu Đukanovića sačuvati kao jedinog pravog Miloševićevog suparnika, a ipak neće potaknuti srpske građanske ratove, zbog kojih bi i hrvatsko gospodarstvo bilo osuđeno na neizbježnu katastrofu. Tako se Đukanović ipak odvažio i na dodatne korake, kako bi preduhitrio neke hrvatske otpore, a potvrdio dobitnički europski ugled. On je ipak spreman kako to otkriva u velikom razgovoru sa urednicima “Nacionala” - na nadoknadu konavoskih i dubrovačkih ratnih šteta, ukoliko to postane neizbježno u konačnim postjugoslavenskim razdruživanjima (sukcesija), a pristaje i na onu vrstu suradnje sa Haagom, koja će uključiti i izručenje crnogorskih ratnih zločinaca.

Korak dalje od. onoga što je javno izjavio nakon susreta sa Mesićem, a korak više u izazivanju Beograda, bez obzira što premijer Crne Gore, Vujanović, tvrdi kako se ipak ne može očekivati izručenje onih osoba (Momir Bulatović) zbog kojih bi u Crnoj Gori “došlo do sukoba i krvoprolića”, dok i sam Đukanović, vrlo dobro zna, kako nema baš nikakvih izgleda za konačni ugovor o sukcesiji, sve dok Beogradom vlada Slobodan Milošević, dok bi bez Slobodana Miloševića, pobjednički Milo Đukanović, ipak mogao očekivati bar nekakav međunarodni oprost i u otplaćivanju ratnih dugova. No bilo kako bilo, Đukanović ipak pokazuje proročku hrabrost, a dokazuje predvodničku mudrost u prepoznavanju modernih političkih trendova, budući da se nije samo Brandt - ni kriv, ni dužan - ispričao za njemačke zločine.

Nešto usporedivo nedavno je učinio i Papa zbog poznatih vatikanskih nedjela, pa čak i neki bosanski franjevci, zbog onoga što se dogodilo u BiH, a svojedobno i Račanov SDP zbog “pogrešnih metoda” u komunističkim vremenima, i argentinski predsjednik zbog toga što je njegova zemlja bila raj za naciste, i tvrdokorni Japanci zbog seksualnog zlorabljenja zarobljenih Koreanki, a već je najavljeno - kao čudo svih čuda - da će se i HDZ BiH na svom skorom Saboru ispričati zbog vlastitih bosanskih pogrešaka, pa se tako čini da će samo Milošević biti svrgnut bez ikakvog javnog pokajanja, dok čak i Alija Izetbegović, odlazi sa političke scene, a još uvijek nije spreman priznati da su i neki Muslimani činili neka nedopustiva zlodjela u višeznačnom bosanskom krvoproliću.

Podgorica kao neočekivani predvodnik, dok se čini da su Ljubljana i Sarajevo podjednako nespremni dočekali velike hrvatske promjene. Mesić se već četiri puta susreo s Kučanom, a u hrvatsko-slovenskom popisu neriješenih problema, sve je ostalo kao što je bilo, dok se i u odnosima sa Sarajevom, nije ispunila niti četvrtina onoga, što su obećali Mesić i Izetbegović. Naravno: kada se kreće “od nule”, kao u crnogorskom slučaju, svaki napredak ima prekretničko značenje, a kada se pokušavaju okončati oni posljednji nesporazumi u ozračju svestranih, bogatih i razvijenih odnosa, u pravilu se napreduje vrlo sporim i vrlo opreznim koracima, ali se ipak čini da prepoređeni Zagreb, u svojim regionalnim otvaranjima, postiže gotovo nemoguće u odnosima s bivšim neprijateljima (Crna Gora, Republika Srpska), a nemoćno stoji u mjestu, kada u novim odnosima sa Slovenijom i BiH, tek treba prekinuti dosadašnje uklete krugove. U tom novom zagovoru novog regionalnog dobrosusjedstva, neki uzorni proeuropski đaci tek trebaju pokazati očekivanu dobru volju i u svojim vlastitim zagrebačkim otvaranjima.