Toninu Piculi neće biti lako da pred Odborom za vanjsku politiku Zastupničkog doma objasni i obrani ono o čemu se još uvijek premalo zna, a od samog početka izaziva vrlo složena potpitanja. Niti nedavni europski summit u Portugalu, a niti neke dodatne izjave francuskog predsjednika Chiraca i ministra inozemnih poslova Vedrinea, nisu do kraja objasnili konačnu svrhu summita Europske unije i zapadnog Balkana koji bi se negdje u listopadu trebao održati u Zagrebu, bez obzira što je svih petnaest članica ovog najvažnijeg europskog kluba u Santa Mariji de Fieri službeno poduprlo ovaj dodatni prijedlog francuskog predsjednika, a sam Chirac i Vedrine “probleme Balkana” uvrstili u prvorazredne brige francuskog predsjedavanja Europskom unijom, koje počinje već ovog petka u znaku velikih europskih i hrvatskih iščekivanja.

Francuski predsjednik je u Portugalu samo vrlo ograničeno proširio ono što je prvi put u samo nekoliko riječi predložio Stipi Mesiću za vrijeme njihovih nedavnih pariških razgovora. Uz one koji u tom francuskom okviru čine dobre europske učenike (Hrvatska, BiH, Makedonija, Albanija), Chirac posebno poziva Milu Đukanovića i srpsku oporbu, kako bi se “dobre” još više ohrabrilo u njihovim europskim snovima, a one loše (Milošević) još jednom oštro opomenulo doborodošlim primjerom nekadašnjih “jugorepublika”. Kako se može saznati iz najbolje obaviještenih krugova, Mesić je ovaj Chiracov prijedlog već u Parizu prihvatio s vrlo mnogo opreza, pa su potpuno netočne i nepotrebne priče kako je u Francuskoj podupro “neki novi Versailles”. Općenito rečeno, službeni Zagreb ne želi da se ovaj summit ograniči na europsku poduku europskih “jugokandidata”, već stalno predlaže mnogo širi krug sudionika, u čemu je Picula isprva tražio da se skup proširi na svih trinaest europskih kandidata, dok je poslije portugalskog summita, Zrinjevac ipak ograničio ove prevelike želje.

Tako se ovog trenutka predlaže da se ovom susretu čelnika Europske unije i “zapadnih Balkanaca” pridruže bar one zemlje koje već imaju sklopljene ugovore o pridruživanju, one koje su već počele pregovarati s Bruxellesom, i one koje su već službeni kandidati, kako bi se ovaj “jugookvir” što više približio sudionicama Pakta za stabilnost. Hrvatska želi “surađivati, ali ne želi dijeliti regionalnu sudbu”, kako glasi najnovija hrvatska antibalkanska formula, pa se čini da će Piculin istup pred Zastupničkim domom, poslužiti kao priprema za općenacionalni konsenzus, u kojem će Hrvatska ogorčeno braniti “princip regate”, a ne “zakon konvoja”. Najbrži i najbolji kao prvi na cilju,a ne kao obuzdani suputnici, koji moraju podvezati vlastita jedra, kako bi plovili brzinom najsporijeg broda.

U prvim najavama ovog francuskog predsjednikovanja, Vedrine je nešto vrlo slično već obećao svim službenim europskim kandidatima. Oni će dobiti “vlastite scenarije” vlastitog europskog približavanja, u skladu s individualnim osobitostima svake zemlje. Uz mnogo dobre volje, ali ne i konačnih obećanja, niti u ovom francuskom mandatu, EU neće odrediti točnu godinu novog europskog proširenja, dok će Hrvatska već ove jeseni učiniti prvi pravi korak, na tom predugom europskom putu, kada će upravo u francuskoj režiji, započeti prve službene pregovore o sporazumu o europskom pridruživanju i stabilnosti. Prije te Europe “od tridesetak članova” sadašnja petnaestorica tek trebaju odrediti i ratificirati “nova pravila igre" (u Nici, u studenom) koja će ipak – kako se sada čini - ograničiti ili ukinuti pravilo veta i obvezatne jednoglasnosti, povećati izravni utjecaj najvećih zemalja, omeđiti izbor najvažnijih čelnika i puduprijeti “Europu različitih brzina”, u kojoj će biti moguće da se samo neke zemlje udruže oko nekih posebnih zajedničkih ciljeva, pa čak i krenu u neku europsku superfederaciju, kako je to nedavno predložio njemački ministar vanjskih poslova Joschka Fisher.

U svom nedavnom govoru u Bundestagu, Jack Chirac je ponovio “kako će nacionalne države ostati nacionalnim državama”, ali je podupro nove oblike udruživanja, u čemu bi Pariz i Berlin obnovili svoju predvodničku europsku ulogu. Pariz želi da Europa u roku od dvije godine stvori svojevrsnu “europsku vojsku za brze intervencije” (50 do 60 tisuća vojnika) u potvrdi vlastitog obrambenog identiteta, dok Vedrine u svojim predsjedavajućim najavama, osobito ističe one programe (borba protiv nezaposlenosti, informatizacija, slobodan protok znanja, sveeuropska zaštita potrošača) koji će ovu bogatu Europu učiniti gospodarski jačom, socijalno odgovornijom, a odlučnjijom i samostalnijom i u obrani i u zajedničkoj inozemnoj politici, u jedva prikrivenom sukobu sa svemoćnim Washingtonom, pa mnogi tvrde kako i ova Chiracova ideja o “zapadnobalkanskom summitu” izvire iz istih političkih pogleda.

Pariz želi da se “Amerikance ograniči u svemu, pa i na Balkanu”, pa se Chiracov “zapadnobalkanski summit” ipak ne može svesti na nekakvu obnovu Jugoslavije. U samoj Francuskoj takva preuređena Europa ponovno uživa neočekivanu opću potporu, dok se Engleska, Danska, Švedska, Španjolska i Portugal, oštro protive ovim novim idejama ograničenih prava i višestrukih brzina. U Austriji je Chirac nadmoćno najomrznutiji zapadni političar, budući da ga smatraju izravno odgovornim za “suludu izolaciju” (“The Economist”) koja je nametnuta Beču kao prvi test “europskog političkog objedinjavanja”, dok niti Vedrine, u nepreštanim obnovama tipičnih “kohabitacijskih nesporazuma”, ne pokazuje previše oduševljenja za neočekivano Chiracovo koketiranje nekim sveobuhvatnim “europskim ustavom”.

Tako će Piculin istup pred Tomčevim saborskim odborom činiti prvi pravi test u pokušaju da se opravda i ovaj hrvatski iskorak u dodatnim europskim otvaranjima. Konačan će datum ove saborske rasprave odrediti konačne informacije iz ove Chiracove diplomatske kuhinje, u čemu će Francuska učiniti sve da iskoristi ovu svoju predvodničku europsku šansu, dok bi ova europska Hrvatska morala sabrati sve svoje diplomatske snage da dokaže kako i male zemlje imaju pravo na vlastite izbore i vlastite brzine, i u odabiru vlastitih partnera za vlastite europske projekte, baš kao što to prije onog neizbježnog, a još uvijek neizvjesnog općeeuropskog proširenja, i za sebe same, sada tako odlučno traže neke najmoćnije članice Europske Unije.