Francusko predsjedanje Europskom unijom moglo bi za Hrvatsku biti povoljno, ali i loše. Povoljno zbog toga što je francuski predsjednik Chirac, koji uglavnom određuje smjernice vanjske politike svoje zemlje, još jednom potvrdio da Pariz i ne misli odustati od većeg dijela nacionalnog suvereniteta u korist "Europske federacije" koju propagira šef njemačke diplomacije Fischer. U svom vrlo hvaljenom govoru u Bundestagu 28. lipnja Chirac je rekao:
"Ni Nijemci, a ni mi Francuzi ne želimo europsku superdržavu koja bi došla na mjesto nacionalnih država i na kraju koje bi one (nacionalne države) prestale postojati kao djelatnice na međunarodnoj pozornici.
Iz naših nacija, u kojima smo ukorijenjeni, crpimo naš identitet. Mnogostranost naših političkih, kulturnih i jezičnih tradicija snaga je naše (Europske) unije. Nacije će i ubuduće predstavljati važnu dodirnu točku naših naroda. Njih htjeti ukinuti bilo bi isto tako apsurdno kao i nijekati to da one dio svojih suverenih prava već koriste zajednički i da će to biti i dalje jer je to u njihovu interesu."

Ovaj poduži citat bio je potreban da bi se vidjelo što o maglovitoj Fischerovoj predožbi o budućnosti EU-a misli francuski predsjednik čija stajališta dijele i ostali vrhunski predstavnici velikih europskih naroda, a vjerojatno i manjih koji su bili prve žrtve "ukidanja nacija". Fischer se poklonio francuskom stavu, jer Njemačka ne može bez Francuske učiniti ni najmanji korak u EU-ropi, pogotovo ako želi postati članicom Vijeća sigurnosti OUN-a.
Francusko predsjedanje u Europskoj uniji moglo bi za Hrvatsku biti loše (ali ne mora ako se Zagreb pravilno postavi) ako Pariz pokuša na području bivše Jugoslavije voditi politiku povezivanja njezinih negdašnjih republika po svaku cijenu. Stoga prijedlog predsjednika Chiraca da se u Zagrebu organizira skup država propale jugofederacije, na kojemu bi se raspravljalo o njihovu gospodarskom povezivanju, predstavlja vrlo opasnu ideju. Načelno bi u Zagrebu trebalo važiti pravilo da se Hrvatska nikako ne smije uključiti u bilo kakvo povezivanje s drugim državama, koje bi bilo ograničeno na teritorij bivše Jugoslavije. Ovdje valja jasno i glasno reći: svi ti napori vode u krajnjoj liniji nekakvoj obnovi bivše države. Tko drukčije misli, ne razumije politiku ili je u službi takvih ciljeva.
Razlozi za ovaj odbojan stav su očiti. Hrvatska se mora ugledati na Sloveniju i što prije ojačati svoje veze sa srednjoeuropskim i mediteranskim zemljama, i to na svim razinama i u svakom pogledu. Dakako, iz geografije se ne može pobjeći, pa prema tome Hrvatska ne bi trebala graditi "kineski zid" prema svom istočnom susjedstvu, poglavito ne prema Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori. U jednom sam svom napisu odavno formulirao kako je Hrvatska sredozemno-mitteleuropska zemlja, ali sa stanovitim "balkanskim zadacima". Dakle, suradnja s Balkanom na bilateralnim razinama koliko je to u interesu Hrvatske, ali ne u okvirima bivše Jugoslavije, a još manje ako bi se to institucionaliziralo, što bi bilo samo drugo ime za propalu SFRJ.
Možda je intencija predsjednika Chiraca i dobronamjerna. On kao i neki drugi europski čimbenici misle da bi se napetosti na području bivše Jugoslavije najbolje mogle ukloniti ponajprije gospodarskim, potom kulturnim i na kraju političkim povezivanjem "posvađane braće". Pri tome ističu kao uzor njemačko-francusko pomirenje.
Povijesno gledano, ta je usporedba sasvim promašena. Njemačka je u odnosima s Francuskom izgubila dva rata, a ovaj posljednji doživjela je kao potpunu katarzu, pa je tek nakon toga došlo do njemačko-francuskog povezivanja u mnogo širim okvirima nego što su odnosi dviju država. Tek sad, nakon nekoliko desetljeća zajedničkog života u europskim asocijacijama i Atlantskom savezu (u kojima i mnoge druge države imaju pravo odlučivanja) Chirac predlaže stvaranje "užeg bloka" unutar EU-a (u kojima bi Pariz i Berlin igrali glavnu ulogu) kao lokomotive u srastanju i proširivanju Europske unije. To bi bilo svojevrsno "regionalno povezivanje" unutar Unije.

Ako Francuska i Njemačka sebi uzimaju pravo da se na prije spomenuti način i nakon toliko dugo vremena povezuju u "bračnu zajednicu", onda to pravo pripada i manjim državama u Europi, pa i Hrvatskoj. Ne može se od njih tražiti nešto što velike zemlje nisu i ne žele učiniti, jer u suprotnome slučaju rađa se novi imperijalizam, makar on dobio ne znamo kakve europske oblate.
U povijesnom pogledu također je promašen stav Vesne Pusić (HNS) koja je usporedila sastanak u Zagrebu s nekakvim fiktivnim sastankom Austrije, Mađarske i Hrvatske kao "obnovom Austro-Ugarske". Sve kad bi se to i dogodilo, pitamo se zar je zaboravila da te države nisu donedavno ratovale protiv Hrvatske, što je činila Srbija, a da o njihovim unutarnjim ustrojstvima kojima bismo trebali težiti, i ne govorimo. Također Hrvatskoj nije potrebno "preuzeti vodeću ulogu u regiji" (tipično titovsko-tuđmanovsko razmišljanje) kako veli gospođa Pusić nego se okrenuti srednjoj Europi i Mediteranu kojima pripadamo poviješću, gospodarskim interesima, kulturnim i međuljudskim vezama kroz stoljeća.
No bilo bi također opasno ako bi Hrvatska ispala iz svih kombinacija izbjegavanjem Balkana i nezrelošću za srednjoeuropsko-mediteranske kriterije. To se upravo vidi na popisu sudionika Konferencije o jednogodišnjici Pakta o stabilnosti (4. srpnja u Berlinu) na koju su pozvani predstavnici svih članica Pakta osim Hrvatske. Još se ne zna je li to neki čudni propust priređivača ili rezultat "spavanja" hrvatske diplomacije u ovo vrijeme interregnuma na Tuškancu. Hrvatska nikako ne bi smjela ponovno upasti u "crnu rupu" izolacije, ali isto tako ne bi smjela dopustiti da ju se gura u asocijacije bivše države u koje ničim ne spada.