Euroslavija kao karantena Europe

Izvan svake su pameti naši strahovi od Zapada. Chiracov »summit« u Zagrebu može nam samo koristiti, uostalom, isti je Chirac usred njemačkog parlamenta izjavio da se zalaže za ubrzani prijem novih članica u Europsku uniju. Dakle i Pakt o stabilnosti, taj izvor naših zebnji, treba doživjeti u istome smislu; ako on okuplja, uz Balkan, i jednu Mađarsku ili Rumunjsku, jasno je da nije posrijedi »guranje« Hrvatske u neku novu Jugoslaviju
»Stvarnost« povijesti povremeno izbije u stvarnost stvarnosti na najneočekivanije načine: evo, američke tv mreža CBS sagradila za 150.000 dolara automatsku ronilicu s tv kamerama i svim mogućim senzorima, i stvar treba uroniti u stotinu metara duboke vode jezerca Toplitzsee u južnoj Štajerskoj, dugačkog oko dva kilometra, širokog nekih četiri stotine metara. A na platformi po sredini dvanaest sati na dan radit će stručnjaci američke firme Oceaneering, koji su, inače, pronašli bili ostatke »Titanica«.
Kreće potraga za »Eichmannovim blagom«, a legenda o tome zlatu traje od konca Drugog svjetskog rata. Posrijedi je dvadesetak sanduka zlata i dragulja, kao i jednog metalnog cilindra dugačkog jedan metar i promjera petnaest centimetara, u kojem su pohranjene šifre pravog nacističkog blaga, položenog na čuvanje u švicarske banke. Uz razumljiv interes CBS-a, »provincijaliziranog« kao i većina američkih velikih televizija news-imperijalizmom CNN-a, cijeloj priči izvjesnoj ozbiljnosti daje ured Simon Wiesenthala iz San Francisca, suorganizator potonje avanturozne potrage, jer posrijedi je u velikoj mjeri židovsko blago koje su nacisti prigrabili...
Nešto je manje, mislim, »stvaran« susret šefova dviju Koreja, u još jednom »pokušaju« da se zemlja objedini, ali stvar je jednako »povijesnih« odraza, dovoljno je već i ono nevjerojatno odijelo Našeg Malog Toplog Sunca, kako su morali tepati Kim Il Yongu dok je tatica Kim Il Sung bio živ, odijelo kakvo već decenijama ne nose ni kineski oligarsi...
Hoću reći, evo kako »živi« povijest, to jest prošlost; davno minuli rat izranja iz jezera Toplitzsee (tako slavenskog imena) u zlatu, draguljima i tajnim računima; a jednako davno »minuli« hladni rat u odijelu-uniformi Kim Il Yonga, nevjerojatnoj kombinaciji maovske jakete i engleske winjackete - kakvu je nosio brigadir Robert W.M. De Wintson, komandant savezničke vojne uprave u Puli 1947. kada ga je hicima iz pištolja ubila Maria Pasquinelli, prva poratna teroristkinja (za nas i za svijet) i talijanska patriotkinja za Italiju koja je tada izgubila Istru...
Ove dvije »povijesne« priče (polus treća o atentatu u Puli) nagone me zamisliti se nad hrvatskim i uopće balkanskim perspektivama u povijesti koja se tek ima dogoditi, jedinoj pravoj povijesti, povijesti na koju, možda, možemo utjecati, jer sve ostalo je tek žalosna prošlost i jadnjikava »magistra vitae«...
Krenuli smo, prvi put u povijesti zapravo, zapadnim putem. Prvi put! Pa ako i sada skrenemo, ako se i sada vratimo Istoku - e pa onda ništa drugo nismo ni zaslužili. ...»etatizam« minulo tamburaško »državotvorstvo«, jednako protunaravno kao i Kimov »asian jacket« kriptostaljinističkog militarizma korejskog, kanda i dalje kani raditi sve što može »u korist naše štete«.
Ta recidivistička hrvatska europhobia, nagonski primordijalna, gotovo bi bila dirljiva, kada ne bi bila protuhrvatska u povijesnome smislu i strašna opasnost po samu državu Hrvatsku, u geopolitičkom smislu. Naravno da mi možemo sami, poput Srbijanaca i njihove socijalfašističke ujdurme, »da jedemo korenje«, i titramo sitne žice tamburice u čamotinji balkanske provincije, samodopadni i samodostatni - e da nas ne bi progutala globalizacija plus masa zavjera u bliskome nam i daljnjem susjedstvu. Možemo, dakle, učiniti i to da (opet) postanemo »država« koja postoji jedino sama za se, ne obazirući se na svijet oko sebe; ali u tom će nas slučaju, tijesno zakopčanog mačekovskog lajbeka, progutati tama povijesti, poput nacističkog blaga u Topličkom jezeru.
U tom će slučaju zbilja nastati neka nova Južna Slavija, štoviše euroslavija - izolirana i od Boga i ljudi zapuštena karantena Europe, kužna... koju će zaobilaziti transkontinentalni putovi života i razvitka.
Izvan svake su pameti naši strahovi od Zapada. Chiracov »summit« u Zagrebu može nam samo koristiti, uostalom, isti je Chirac usred njemačkog parlamenta izjavio da se zalaže za ubrzani prijem novih članica u Europsku uniju. Dakle i Pakt o stabilnosti, taj izvor naših zebnji, treba doživjeti u istome smislu; ako on okuplja, uz Balkan, i jednu Mađarsku ili Rumunjsku, jasno je da nije posrijedi »guranje« Hrvatske u neku novu Jugoslaviju.
Nadalje, jednako je jasno da kada ubrzo popadaju i ove granice i između ovih ovdje država bivše Juge, sve će one također biti »Europa«, a ne samo neke od njih, i jasno je da tada granice na Istoku neće značiti ništa - kao ni one na Zapadu. Mislite da je nezamislivo, recimo, da Srbija (ako sruši režim) odmah za nama postane članica euro-unije? A što pak u »nezamislivome« slučaju da Srbija postane »Europa« prije Hrvatske? Rekao bi Šoljan (uvijek ću ponavljati taj njegov stih: »Čekanja je dosta, fantje homo spat«...
Ali, bitan je za nas danas početak tog Šoljanovog stiha:
»U ratu su čekali mir, u miru su čekali rat«...
Naše vrijeme otkucava, klepsidra je preokrenuta, ali pijesak povijesti nemilice otiče, ta, nećemo valjda... s njime...

Milan Rakovac