Ne samo Vlada, već će i Hrvatski državni sabor morati vrlo naporno odraditi ovo dugo, vruće i vrlo složeno ljeto. Tako i odluka Vlade da zatraži da u najljepšem dijelu godine od 11. do 17. srpnja - oba doma Hrvatskog državnog sabora održe prenatrpano izvanredno zasjedanje nije nikoga iznenadila, dok već sada mnogi tvrde da će tih dodatnih sedam dana biti premalo za sve one bitne pomake u konačnoj parlamentarnoj potvrdi Račanovog reformskog paketa. Neki su čak tražili da se zbog izuzetno zahtjevnog političkog dnevnog reda u konačnoj provedbi odgođenih predizbornih obećanja, odmah iznudi svestranački konsenzus o permanentnom saborskom zasjedanju, ali se čini da su prevladali oni, koji vjeruju kako bi već i ovo moglo biti previše za ovakav nepouzdani Sabor. To sigurno nisu zastupnici - ili bar ona otužna većina - koji bi na tako zahtjevnim produženim ispitima u borbi za novu parlamentarnu demokraciju ipak mogli uspješno dokazati da “iznad ovog Sabora ne može biti nikoga osim samoga Gospodina Boga”, pa se tako poslije sve učestalijih kritika, koje gotovo svakodnevno - opravdano i neopravdano - trpi i ova Vlada i neki prevažni koalicijski čelnici, i o ovom Saboru govori u znaku sve glasnijih razočaranja.

Odmah poslije izbora mnogi su proricali mnogo jači, kvalitetniji, sposobniji, vredniji, obavješteniji i odgovorniji Zastupnički dom, dok se u nekim prvim kriznim situacijama u odnosima između Markovog trga i Pantovčaka, Zlatko Tomčić dokazao kao vrlo spretni državnik, koji će znati potvrditi vlastitu državničku mudrost u ulozi političara koji spaja nespojivo, a neizbježnu koalicijsku stegu učinkovito spaja sa novim demokratskim duhom. Čak je i HDZ, u očevidnoj podvali svojim pregaženim sljedbenicima, u ovaj Zastupnički dom uvalio svoje najviđenije Ijude, mnoge bivše ministre i znalce, dok su u redovima vladajuće koalicije, mnogi odbili Račanove pozive u Vladu, kako bi uživali u novoj zastupničkoj slavi. Bolje Sabor u ruci, negoli ministar na grani. No već u prvim raspravama oko dužnosničkih plaća, odgođenom dječjem doplatku i potvrdi Ivića Pašalića, koalicijski su sabornici razočarali mnoge vlastite birače, dok je i u ovom izdanju, sabornica bivala sve praznijom i praznijom, a odborska priprema i glasačka potvrda mnogih novih zakona, postajala sve neizvjesnijom i neizvjesnijom, u čemu su koalicijski klubovi i zastupnici, pokazivali više brige za vlastiti džep i dodatne političke poene, negoli za učinkovitu potvrdu predizbornih obećanja.

Dakako: Sabor u prosjeku može biti pametan i učinkovit samo onoliko koliko je pametna i učinkovita ova Vlada, koja u pravilu kasni, a prečesto skače u vlastita usta, ali čak i loši i nedorađeni zakonski prijedlozi ne mogu biti isprika za lošu odborsku pripremu, amatersku raspravu, nedostatak političkog opreza i preskakanje važnih izglasavanja. Tako sve češće i češće uspijevaju neke lukave HDZ-ove podvale, od nemarnog prihvaćanja prijedloga o prebrojavanju najbogatijih obitelji, ili priče o nedopustivoj visini saborskih mirovina, dok se u nekim najvažnijim zakonima saborska većina priklanja svespašavajućim kompromisima ( HTV-u, ili revizija pretvorbe), u čemu Vlada ne dobiva potrebitu potporu, a HDZ koristi svaku prigodu da vladajuće krugove proglasi totalnim neznalicama. Neki ugledni zastupnici koji zagovaraju europske kriterije, demokratsku odgovornost, stručnost i nedodirljivu osobnu savjest, ipak predlažu odluke koji brane lokalne interese, bilo da se radi o spašavanju ”vlastitih” banaka ili “regionalnih nogometnih zvijezda”, dok se neki koalicijski prvaci grubo i nedopustivo obračunavaju sa vlastitim ministricama (Arlović u napadu na Antunovićku), a ipak ne mogu smoći snage da punim plućima obrane jednog od svojih najodlučnijih ministara, pa se protiv oporbenog zahtjeva za Pančićevom ostavkom, bore po prevladanim HDZ-ovim receptima. Tako ne dolaze na sjednice Odbora za ratne veterane, a dižu ruke za opsjenarsko pomilovanje Tuđmanovog režima, kada je riječ “o pljačkaškim grijesima nacionalnog kapitalizma”, ili se vrlo prijetvorno izgovaraju (“nismo dobro proučili prijedlog”) na optužbe da su ipak vrlo dobro znali što rade kada su digli ruke za HDZ-ov zakon o rasipničkim zastupničkim mirovinama.

Naravno: niti ovo, a niti bilo koje drugo izdanje Sabora, nitko ne može okriviti zbog toga što je Mesić tako nadmoćno pretekao Vladu u utrci oko budućih ustavnih promjena, dok se tek sada dovršava zakon o izravnim stranim ulaganjima, a u znaku iznuđene brzine za rasprodaju HEP-a i INE, kako bi se popunile novčane rupe, odmah kreće u razbijanje najvećih hrvatskih poduzeća. U šestoročanim kadrovskim kuhinjama, nema dogovora - a možda ni ljudi - za neka važna imenovanja, od direktora HINE, do veleposlanika, od članova “prisluškivačke trojke”, do Državnog odvjetnika, ili prvog čovjeka “Croatia osiguranja”. Dobra politika traži da nema smjene bez zamjene, a napretka bez institucija, dok se trenutno čini, da se neke važne stvari, kao što je Agencija za poticanje stranih ulaganja, ili HIKZ, praktički ukidaju, a još uvijek nije potpuno jasno, što će i tko će preuzeti svakodnevnu brigu za poticanje inozemnog novca, ili hrvatsku promidžbu u inozemstvu.

O tim stvarima Sabor može govoriti samo kada dobije gotove prijedloge i imena, ali se poslije prihvaćanja novog Poslovnika, više ne može neodgovorno izgovarati, kada bi ipak htio, kada bi mogao, a još uvijek ne može, zbog starih pravila igre. Novi Poslovnik dopušta i neposredni odgovor (replika) i sve vrste pitanja i prijedloga (interpelacija), omogućava raspravu o Izvješću Predsjednika Republike, i pojašnjava pravila za njegovo možebitno povlačenje (impeachment), a ministre obvezuje na dugotrajna ispitivanja (aktualno dopodne), pa će i Sabor postati mnogo jačim u pravima na svakodnevnu kontrolu, ali tek mora postati i mnogo odgovornijim u pripremi i provjeri zakona, demokratskiji u međusobnim odnosima i otvoreniji prema stručnjacima i nevladinim udrugama, bez bojkota mukotrpnih rasprava, i preskakanja prevažnih glasovanja.

Zlatko Tomčić još uvijek ostaje vrlo dobrim predsjednikom, koji u ovoj općoj hrvatskoj političkoj nervozi, ponekad djeluje blagotvorno poput apaurina, ali bi i on morao ponekad dvostruko razmisliti kada u rasplakanom stilu svih svojih prethodnika, traži da se ovakvom Saboru posveti mnogo više medijske pažnje. Nema dvojbe da bi se o radu Parlamenta moralo i moglo više znati i saznati, ali se ponekad čini da bi prevelika javna pažnja, prije odmogla, nego li pomogla, političkom, demokratskom i stručnom ugledu nedopustivo prevelikog broja sadašnjih saborskih zastupnika.