Hrvatska je ušla u teško razdoblje. Usvojene i najavljene mjere Vlade, kao i, zahvati u politički sustav, tek trebaju dati rezultata. Na to će se morati čekati najmanje godinu dana, i to pod uvjetom da je sve idealno. U međuvremenu, situacija se samo komplicira. Mnoštvo je indikatora koji ukazuju na to da nije problem samo u “nagomilanim teškoćama” već i u sposobnosti vlasti da artikulira i provede određenu koncepciju koja bi nas iz “tih i takvih teškoća” mogla izvući. Drugim riječima, ako i znamo tko vlada Hrvatskom, tko je nositelj određenih funkcija, malo je teže utvrditi tko i kako upravlja zemljom, gdje se i zašto povlače određeni dnevno-politički i drugi potezi.

Nova vlast nije u istoj poziciji kao što je prije 10 godina bio HDZ. Isključujući već tad naglašene prijepore o sukobima na području Jugoslavije koji su rezultirali demontažom te države, ulozi hrvatskih vlasti u tom procesu i njenom odnosu prema Srbima u Hrvatskoj, praktički od proljeća 1992. godine, do početka predizborne kampanje, HDZ je bio lišen iole značajnije kritike ostalih, gospodarskih i opće društvenih, segmenata svoje politike. Dakle, pune dvije godine, dok nije do kraja razotkrio svoju ćud počinjući implementirati brojne zakone o kojih se, odnosno o njihove učinke, i danas spotičemo, HDZ je imao slobodne ruke da “uzore i zasije” hrvatsku demokratsku njivu. Političke opozicije gotovo da i nije bilo, a i javnost je iščekivala, očito uzalud, da vlast isporuči pregršt danih demokratskih obećanja.

Poslije deset godina birači su zaželjeli promjenu. Stranke vladajuće šestorice ne mogu danas tvrditi da nisu bile svjesne svih očekivanja birača i svega onoga što bi u zemlji valjalo promijeniti da se udare temelji jedne nove, moderne Hrvatske. Isto bi tako bili naivni kada bi mislili da pomaci na međunarodnom planu, koliko god značajni, dalekosežni i hvaljeni bili, mogu zasjeniti unutrašnje muke i konkretne pomake koji se iščekuju. No, svejedno, nova vlast ne daje sve od sebe. Mnogo je rupa u njenom “projektu” koje postupno potiru i one najbolje i najdublje iskorake.

Čini se da sve agresivnija kritika vlasti od strane HDZ-a ima svog rezona upravo u slabostima vlasti. Isprva je HDZ zadovoljan da povremeno reagira čisto da stvori dojam kako u hrvatskom parlamentu postoji opozicija. S vremenom je, međutim, shvatio da može “ljuljati” vlast, uopće se ne opterećujući time da je upravo on uzročnik mnogih stanja koje sada kritizira. Jednostavno, u vladajućim krugovima sve je manje onih koji mu kvalitetno i sustavno pariraju, te umjesto toga podilaze njegovim zahtjevima da u javnosti ne bi bili “krivo shvaćeni” ili okarakterizirani kao kršitelji izbornih obećanja. Sa svojim desetogodišnjim iskustvom vladanja zemljom, ostatak HDZ-ove političke vrhuške shvatio je da ispred sebe nema ni približno odlučnog i transparentnog protivnika kakav je bio on sam, pa i onda kada je srljao iz greške u .rešku. I zato ukazanu priliku maksimalno koristi.

Pristajanje na iluzornu “potragu” za dvjesto najbogatijih hrvatskih obitelji umjesto traganja za pripadnicima političke mafije, koja je određenom broju pojedinaca i obitelji u Hrvatskoj omogućila nezakonito ili kvazizakonito zgrtanje nacionalnog bogatstva, storniranje pa onda uskrsnuće “dodatnog” dječjeg doplatka, povuci-potegni s povratom duga umirovljenicima, ostanak kod davno ozloglašene stope PDV-a od 22 posto, iscrpljivanje u kontraproduktivnim koordinacijama šestorice na svim mogućim razinama, prebrojavanje položaja i “sinekura” koalicijskih partnera... sve su to elementi koji ukazuju na vrludanje vlasti koja se prerano počela igrati političkih igara radi pridobivanja birača, a da istovremeno gubi na kredibilitetu i dugoročno samo sebi dodatno komplicira poziciju.

Stječe se dojam da zajednički program šestorice, koji bi trebao biti dosljedno proveden i tumačen javnosti unatoč uočenim problemima te vremenu potrebnom za njegovu realizaciju, pada u drugi plan. Dominantan obrazac ponašanja postaje politička stihija, u kojoj se gase, uglavnom proračunski, požari i moli Boga da to ne omete željene učinke proklamiranih i dijelom utvrđenih “većih zahvata”. Rezultat toga je da vlasti, prije svega Vladi koja je najeksponiranija i od koje se najviše toga “konkretnog” očekuje, leđa pomalo okreću i poslodavci i sindikati, partneri presudno važni za izlazak iz gliba u kojem se naIazimo.

Problem šestorice, dakle, nije njihova međusobna konkurencija, tiha predizborna kampanja ispod zajedničkog plašta. Ni u razvijenim demokracijama nema koalicija unutar kojih se svaka stranka osim za opće ne bori i za vlastite ciljeve. No, poštuju se pravila igre, pa se točno zna tko i zašto odgovara; što je interes države, i građana, a što političkih stranaka. A ako se kod nas doista događa nešto drugo, a izgleda da jest, hrvatska vladajuća koalicija doista mora ovih Ijetnih mjeseci, doba godišnjih odmora, iskoristiti za pravu inventuru učinjenog i onoga što bi trebalo napraviti: Ta inventura uključuje onda i popis svih donesenih odluka i onih koje tek treba donijeti, analizu međustranačkog dogovaranja i djelovanja, ali i inventuru “kadrovskog materijala”, konkretnih ljudi-političara na svim razinama koji su u stanju ili nisu rješavati postavljene zadatke.

Ukratko, vladajuća koalicija treba se konačno odrediti prema težini problema s kojima je suočena zemlja. Hrvatskoj treba jaka vlast, ali ne u autoritarnom smislu već u htijenju i pokazivanju da zna što i kako hoće. Pa i po cijenu da provodi i propagira takozvane nepopularne mjere koje će, međutim, “mirisati” na bolje sutra. Tu nema mjesta za “skrivače” ni za šarmere bez pokrića, iza kojih ne stoji nikakav autoritet, već za odgovorne upravljače koji će biti u stanju preuzeti i rizik svojih odluka. Slabu vlast, naime, najprije prozru politički protivnici, potom i birači, da bi naposljetku, kada je već kasno, shvatila u što je potrošila vrijeme i koliko je mogla napraviti da je u trenutku kada je to trebalo imala “petlju”. Oni koji Hrvatskoj žele dobro mogu se nadati da su predsjednik države i Vlade, Mesić i Račan, prilikom jučerašnjeg susreta razgovarali i o toj temi. Bar kao uvod u “jesensko pospremanje”.