Prošlo je više od godinu dana otkad su poput domina, jedna za drugom, propale poslovne banke - Glumina, Županjska, Komercijalna banka Zagreb, Gradska banka Osijek, Ilirija, itd. - ukupno sedamnaest banaka i štedionica! U sjeni zamršenih stečajnih postupaka pada u zaborav i velika socijalna drama opljačkanih štediša, posebno iseIjenika, koji su uložili svu imovinu i čiji su ulozi dosezali više milijuna DEM. Preko noći, bogati su se iseljenici pretvorili u sirotinju. Izgubljena životna ušteđevina mnoge je povratnike nagnala na razmišljanje o vraćanju u zemlje u kojima su odradili trideseti više gastarbajterskih godina.

A drugi, poput 55-godišnjeg Županjca Franje Ećimovića, više ne mogu raditi zbog bolesti niti imaju novca za liječenje. Franjo je lani u travnju trebao žurno otputovati u Berlin na transplantaciju srca. Njegov mu je njemački liječnik, na mobitel koji mu je darovala berlinska klinika, dojavio da je za njega pronađen davalac. Operacija je, međutim, odgođena jer Franjo nije mogao skupiti 10.000 maraka, koliki je njegov udio u plaćanju bolničkih usluga, ostale troškove snosilo bi njemačko zdravstvo. lstodobno, dok mu život visi o koncu, Franjo ne može dobiti ni lipe od Županjske banke u kojoj mu je blokirano 400.000 maraka ušteđevine, ali i 200.000 maraka što ih je na svoje ime oročila njegova supruga Barica.

Franjo Ećimović je 32 godine radio u Njemačkoj, u tvrtki "Borsig", koja se bavi montažom termoelektrana po cijelom svijetu. Bio je jedan od odlično plaćenih glavnih montera. Zorom je odlazio, a po mraku se vraćao kući. Tako je bilo i sa suprugom Baricom, koja je vodila vlastiti restoran. Kad se Franjo razbolio, odlučili su se vratiti u svoju Hrvatsku, a u Županji su već napravili kuću vrijednu 700.000 maraka, koju sad bezuspješno pokušavaju prodati za 150.000 maraka, kako bi imali od čega živjeti.

- U Berlinu smo prodali što smo imali, namjeravali smo uložiti u malu privredu i lagodno živjeti do kraja života. Prigodom brojnih posjeta hrvatskih političara Berlinu stalno su nas vabili: "Dijasporo, vratite se, u vašoj vas zemlji čeka blagostanje". Jednom takvom prilikom osobno sam razgovarao s dr. Tuđmanom, koji mi je rekao da je Hrvatska slobodna i da smo jedna od vodećih zemalja u tranziciji, te da su naše banke sigurne, solventne, stabilne. Naravno, obuzela me euforija, čežnja za Lijepom našom - kaže Franjo, koji se sve vrijeme Domovinskog rata bavio humanitarnim radom, organizirajući kamione i kamione hrane i odjeće, za što je od bivšeg ministra Ivana Jarnjaka dobio zahvalnicu i pištolj beretu 765 s dozvolom za držanje i nošenje. - Isti taj pištolj ovdašnja mi je policija oduzela kad sam jednom očajan izjavio kako ću se obračunati s pljačkašima moje životne ušteđevine. Time nisam nikome prijetio ubojstvom, mogao bih ustrijeliti jedino sebe jer više nemam volje živjeti.

Kad mu je u siječnju umrla punica, molio je gradonačelnika Županje Antuna Malbašića za kratkotrajnu pomoć od 2000 kuna da može organizirati dostojanstven sprovod, no grubo je odbijen. Zbog javnih izljeva nezadovoljstva morao se na kraju ispričati gradonačelniku i bivšem predsjedniku Uprave Županjske banke Zdravku Lešiću, kojega smatra jednim od odgovornih za propast banke.

- Obraćao sam se svima, slao faksove Državnoj agenciji za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka, Hrvatskoj narodnoj banci, iz koje me istjerala gospođa Horvat, izvršna direktorica jednog od odjela, vičući kako je sita nas provincijalaca i neka smo izgubili novac. A meni ne ostaje drugo nego i dalje jesti svinjske nogice i uši, koje mi mesar daruje, i debljati se mastima, što ni u ludilu ne bih smio jer imam bolesno srce i dijabetes. Od 74 došao sam do 123 kilograma težine, svjesno srljam u smrt. Gladan sam i moram nešto jesti, Nijemci mi više ne dopuštaju raditi, a mirovinu ne mogu ostvariti jer nisam građanin Jugoslavije. Naime, moja matična tvrtka "Đuro Đaković" prije rata je u Njemačkoj imala predstavnika "Panonijaindjiju" iz SRJ, pa sam ja nekako pred kraj svog radnog vijeka pao pod njihovu kapu i sad ništa od mirovine. No nije me ni bilo briga jer sam bio uvjeren kako ću živjeti od ušteđevine. A sada nemam socijalno, zdravstveno niti marke u džepu, i što mi ostaje - agonija i smrt na koje me osudila država.

Slična je priča i 55-godišnjeg tokara Stjepana Balića, koji se sa suprugom Grkinjom Teodorom iz Koelna vratio u Županju prije dvije godine i u Županjsku banku uložio 600.000 maraka. Do stjecanja prava na mirovinu nedostaje mu još deset godina rada, a, kako kaže, vjerojatno će se morati vratiti u Njemačku i nastaviti zarađivati za život jer ne zna dokad će moći od prijatelja posuđivati za hranu. Isto je i s Mijom Mikitom iz Soljana pokraj Županje koji je izgubio 450.000 maraka, pa danas preživljava od dobre volje svojih prijatelja. Mati Marasoviću iz Đakova blokirano je 225.000 maraka, koje je uštedio radeći 32 godine na montiranju mercedesa u Sindelfingenu.

Stečajni postupak nad Županjskom bankom otvoren je 3. svibnja prošle godine, čime je blokiran novac oko 60.000 štediša, a najviše novca banka je prikupila upravo od građana te ih plasirala u poduzeća, posebno ona u kojima je imala vlasničke udjele. Propašću Županjske banke kolapsirala je i gotovo sva privreda toga kraja. Naime, 325 radnih mjesta bilo je samo u banci, ugroženo je i 1536 radnika u poduzećima čiji je banka vlasnik te oko 2500 proizvođača mlijeka koji isporučuju mlijeko "Domilu" i 1750 kooperanata "Sladorane", dvaju najvećih poduzeća u županjskoj Posavini. Većini od 25 tamošnjih poduzeća blokiran je račun. Na dan otvaranja stečaja banka je bila u gubitku milijardu i devet milijuna kuna, a njena dosad ustanovljena potraživanja od poduzeća i građana su viša od dvije i pol milijarde kuna. No, nitko ne daje podatke o ukupnom dugu banaka u stečaju prema štedišama. Poznato je da osigurana štednja propalih banaka iznosi oko 3,2 milijarde kuna. No podatke o pojedinačnim dugovanjima propalih banaka prema štedišama nismo mogli dobiti u Hrvatskoj narodnoj banci jer, kako nam je objasnio Dražen Odorčić, savjetnik direkcije - pravnih poslova HNB-a i opunomoćenik u pojedinim stečajevima, središnja banka nema povratne informacije o bankama u stečaju. S druge strane, upravo središnja banka ima zakonsku obvezu nadzora poslovanja banaka i u svakom trenutku može reagirati.

U Obrazloženju prijedloga državnog proračuna za 2000. godinu, s odrednicama fiskalne politike za razdoblje od 2000. do 2002. godine, kao obveza države navodi se iznos tri milijarde i dvjesto milijuna kuna za isplatu osiguranih štednih uloga banaka u stečaju. Prošle godine iz državnog proračuna Agenciji je doznačeno 485 milijuna kuna, što je samo četvrtina predviđenih 1,17 milijardi kuna, iako je lani u srpnju, dok je bivši ministar financija Borislav Škegro bio na odmoru, njegov zamjenik Mijo Jukić tvrdio da DAB ima dovoljno novca za isplatu osigurane štednje. No dosad, prema dostupnim podacima, DAB je ukupno isplatio 782 milijuna kuna štedišama s ulozima do 65.000 kuna. Prema tom planu, štediše s osiguranim ulozima do 80.000 kuna odavno bi već digli svoj novac jer je bivši direktor Agencije Mladen Šunjić kao rok isplate bio odredio 1. studenoga lanjske godine.

- Budući da u ovogodišnjem državnom proračunu nema mjesta za tu stavku, Vlada je predložila da se osigurana štednja isplati u idućih pet godina, a za izravan transfer DAB-u osigurava 420 milijuna kuna. No zasad još nitko nije najavio izmjene Zakona koje bi to omogućile. Pogrešni potezi se vuku jedan za drugim. Bivša vlada diskriminirala je štediše. Postupila je protuustavno i protuzakonito jer, prema zakonu, svi bi trebali biti jednaki - objašnjava pravnik i bivši sudac Petar Pavlović, član Odbora štediša Glumina banke, koji pred Vladom nastupa uime oštećenih štediša svih banaka u stečaju. - Umjesto da se drže Zakona, prema kojem je država 180 dana nakon objave stečaja dužna početi isplaćivati svakog štedišu, oni to nisu napravili - od stečaja je prošlo više od godinu dana. Umjesto toga, napravili su kategorizaciju štediša te rekli kako će najprije isplaćivati one čija je štednja do 30.000 kuna, pa one do 50.000, zatim do 80.000, i na kraju do 100.000 kuna. Bivša je vlast time dobivala glasove jer je malih štediša najviše, a i država nije trebala isplatiti velik novac. Prvih 30.000 ljudi na računu je imalo samo po 100 kuna. Od ukupno 122.000 osiguranih štediša banaka u stečaju, podmirili su obveze prema 98.000 sitnih ulagača, a ostali su oni s visokim ulozima, uglavnom povratnici i iseljenici - kaže Pavlović.

- Nezadovoljstvo ljudi dostići će usijanje, pucalo se i pucat će se još, samo se ne zna u koga kaže povratnik iz Australije Vlado Lušić, glasnogovornik Odbora štediša Glumina banke koji je u njoj oročio 650.000 australskih dolara. - Prije nekoliko dana nazvao me čovjek koji se predstavio kao opljačkani štediša Gradske banke i opsovao meni i Vladimiru Kričkiću iz našeg odbora majku i oca te rekao da je dosta "pimplanja" s vlastima. Rekao je da je vrijeme za bombe i granate, a ne za pregovaranje i da nas sve skupa s lažljivcima Crkvencom, Linićem i Račanom, treba pobiti. I prije je bilo takvih poziva, ali od gnjevnih ulagača u Glumina banku, no ovo je prvi put da nam zbog nastojanja da riješimo problem osigurane štednje prijeti čovjek iz neke druge banke.

U Glumina banci oštećeno je 67.000 štediša, kojima je blokirano 480 milijuna maraka. Čak 40 posto štediša banke su iseljenici iz prekooceanskih zemalja, koji nisu uložili svoju štednju, nego svu svoju imovinu. Manjim štedišama Glumina banke dosad je isplaćeno 300 milijuna kuna osigurane štednje, a preostalo je većim ulagačima isplatiti više od milijarde kuna osigurane štednje. Najveći ulagači među njima su Mijo Kopljar, koji je uložio oko četiri i pol milijuna maraka, a nagovorio je i svoje prijatelje Šveđane da ulože dva i pol milijuna. Lovro Misir, poznati turistički djelatnik iz Njemačke, uložio je pet milijuna maraka, Stipe Rukavina, iseljenik iz Australije, pola milijuna maraka, i tako je cijeli niz naših iseljenika donosio u Hrvatsku rijeke novca. Najveći je ulog jednog useljenika iz Australije, vrtoglavih 14 milijuna dolara, ali on ne želi da se njegovo ime spominje u novinama. Ulagali su i domaći velik novac. Popularni pjevač, osobito omiljen među iseljenicima, Ivica Šerfezi počasni je predsjednik Odbora štediša Glumina banke, a i sam je dvije godine prije stečaja uložio pola milijuna maraka.

- Sto revizora se motalo po Glumina banci i nisu uspjeli pronaći nijednog odgovornog za krah banke, a u Americi ga nađu u dvije sekunde. Maksimalno zamjeram guverneru središnje banke Marku Škrebu što je govorio u vrijeme bankarske krize da je naša štednja sigurna, neka spavamo kao bebe, a kad smo se probudili, novca više nije bilo. Dakle, svjesno nam je lagao - smireno priča Šerfezi. - Politički podobne banke su sanirane, a druge, nazvane brzorastućim, stavljene su pod tepih. Govorio sam ja našim političarima, nemojte dirati Glumina banku, jer u nju je imovinu uložila većina dijaspore. Od ministra Crkvenca, uime svih štediša, tražim da se konkretno izjasni što će biti s našom štednjom. Situacija je vrlo teška, iseljenici me zovu, raspituju se, traže savjete, a ja im nemam što reći. Kako bi ostali iseljenici reagirali kad bih ja rekao: "Nikad više u hrvatske banke niti jednu lipu".

Šerfezi je čak odustao od pisanja ljubavnih pjesama jer, veli, sad mu nije do toga, pa je napisao jednu "šaljivu", koju će ovih dana snimiti u studiju: "Mi smo narod veseli, zezaju nas svi. Šerfa svoju lovu fural je kod Škreba, kaj to njemu treba…”

- Štedio je i bivši ministar iseljeništva Marijan Petrović, koji je nagovorio mnoge da ulože u Glumina banku, pa je od banke zauzvrat dobio 35 posto kamata. To mu je bila svojevrsna provizija za dovođenje štediša - tvrdi Denis Gudasić, bivši direktor za odnose sa strankama u Glumina banci. – Visina kamate je ovisila o visini uloga. Prosječna kamata bila je 9,5 posto, a za veće ulagače u prosjeku od 15 do 18 posto. Mi smo bili apolitična banka u koju nije mogao doći neki hadezeovac i samo tako poželjeti kredit. Bili smo moderni po uzoru na svjetske banke, a propali smo jer nismo bili politički podobni. U slučaju Privredne i Splitske banke pokazalo se da su se vodili političkim, a ne finacijskim smjernicama - kaže Gudasić.

Matešina je vlada, kako je u tisku objavljeno, za dosadašnju sanaciju banaka potrošila čak oko 11 posto bruto nacionalnog dohotka u četiri godine, odnosno gotovo dvije milijarde dolara.

Sezonu propasti banaka otvorila je Dubrovačka banka, oko koje se zakuhala cijela afera, no banka je na kraju opstala, sanirana je s gotovo 3,5 milijardi kuna. Nekoliko stotina milijuna maraka otuđenih iz banke plaćeno je državnom intervencijom iz džepova poreznih obveznika. Dosad se nije ustanovilo tko je banku pokrao i gdje je završio novac, iako su oči javnosti nedvosmisleno uprte u sve sudionike afere kao i u Ivića Pašalića, kao famoznog "petog ortaka". Direktor banke Neven Barač sjedio je u pritvoru, ali mu nije presuđeno. Nedavno se našao na popisu u društvu 200 najbogatijih Hrvata, zajedno s Markom Marčinkom, predsjednikom Uprave Glumina banke, Kutlom i ostalim bogatašima.

Zahvaljujući negativnoj propagandi, kapital se počeo naglo odlijevati, štediše su počeli podizati svoj novac. Iz Glumina banke je u mjesec i pol, u svibnju i lipnju 1998. godine, podignuto 64 milijuna maraka. Takav odljev izazvao je insolventnost banke, koja je to pokušala riješiti posudivši u srpnju od HNB-a 200 milijuna kuna za premošćenje likvidnosti.

- Kad su prosječne kamate bile oko 12 posto, HNB je tražila od Glumine 14 posto. Za 200 posuđenih Glumina je trebala vratiti 700 milijuna kuna. Država se počela ponašati kao lihvar, Glumina banka joj je trebala vratiti više nego trostruki iznos i to je bio kraj - kaže Vlado Lušić, dodajući kako je u Glumina banku do veljače 1998. u prosjeku ulazilo po milijun maraka na dan. U Hrvatsku je do tada ulazio silni kapital iz dijaspore. Tijekom ratnih godina doselilo se 20.000 povratnika i useljenika, a do kobne 1998. godine ukupno je došlo 50.000 ljudi. Prema anketi Društva hrvatskih povratnika, prosječno je svaka useljenička obitelj u Hrvatsku donijela 360.000 dolara. Mi povratnici i iseljenici smo u osam godina u Hrvatsku unijeli 40 milijardi dolara zdravog novca i ubacili ga u novčarski krvotok zemlje. Do istog tog mjeseca 1998. Vlada RH je diljem svijeta nudila "hrvatsko gospodarsko čudo - zdravi bankovni sustav s dobrim kamatama".

Prema riječima Vladimira Kričkića, magistra ekonomije i predsjednika Odbora vjerovnika Glumina banke, i prema dokumentima koje Odbor posjeduje, otprilike se zna gdje je završio novac Glumina banke:

- To su velika poduzeća koja su uzimala kredite u Glumina banci: Zdenka – Veliki Zdenci, koja je pred stečajem Visokogradnja iz Čakovca, nakon banke također pada pod stečaj, Tehnomehanika iz Zlatar Bistrice u stečaju, privatno poduzeće Zadar-Comerce, a peti veliki iznos iz Glumina banke je u HNB-u, odnosno građani koji su tamo digli kredite i sad ih vraćaju HNB-u.

Služe li propasti banaka za politička razračunavanja, pitanje je koje se ovih dana poteže u javnosti. Stručnjaci tvrde da stečaj stoji trostruko više od sanacije banaka. No izgleda da neumoljivi domino efekt u bankarskom sustavu ne može tek tako stati. Na pomolu su novi stečajevi jer je lani 11 od 46 poslovnih banaka s liste središnje banke poslovalo s gubitkom, što je gotovo četvrtina hrvatskih banaka.

Hrvatski je kreditni rejting u svijetu zbog prevare vlastitih građana sve niži, a upravo o rejtingu ovisi hoće li doći strani ulagači. Da bi se Hrvatskoj vratio dobar imidž, trebalo bi vratiti blokiranu štednju, zadobiti povjerenje štediša i privući ponovno kapital iz iseljeništva koji je, dokazano je izražen u milijardama dolara.

Model sanacije banaka "prepisan" je iz pravnih sustava, prema kojima je država vlasnik banaka nad kojima se sanacija obavlja te i ima pravo intervenirati u poslovanje, upravljanje i vlasničku strukturu banaka. U Hrvatskoj se zakon primjenjuje i na privatne banke, gdje država, sukladno Ustavu, nema to pravo. Novo stečajno pravo predvidjelo je i mogućnost preustroja stečajnog dužnika. Na taj način moguće je ostvariti cilj koji se postiže sanacijom - promjenu vlasničke strukture stečajnog dužnika - ali uz respektiranje osnovnog načela pravičnosti, tj. uz pristanak stečajnog dužnika. Dakle, ako država ima interes spasiti banku, ona to može postići i u stečajnom postupku preustroja. Ona može otkupiti od vjerovnika njihova potraživanja prema stečajnom dužniku te tako postati glavnim vjerovnikom banke. Tada može predlagati i programe preustroja, obavljati prodaju imovine ili ustrajati kod prisilne naplate svojih potraživanja.