Ne treba zaboraviti da je Europska unija ne samo politička, nego (i ponajprije) ekonomska integracija, izgrađena na zajedničkom tržištu. Dok se za ulazak u zajedničku monetu traže tri parametra utvrđena Maastrichtskim sporazumima, za ulazak u Uniju navodi se samo jedan, ali rječit ekonomski parametar: da unutrašnji bruto proizvod (ili, što bi rekli marksisti: bruto društveni proizvod, mada to ne bi bilo baš isto) po glavi stanovnika dosegne barem polovicu prosječnoga bruto proizvoda po glavi gradanina Europske unije. Na kraju prošle godine hrvatski BDP iznosio je 4480 američkih dolara po stanovniku, ako je vjerovati državnoj statistici. Prosjek u Europskoj uniji iznosio je na kraju prošle godine 22.575 dolara po stanovniku (podatak OECD).

Nedavno je iznesena procjena da bi prema sadašnjim trendovima Hrvatska mogla dostići polovicu bruto unutrašnjeg proizvoda po stanovniku Europske unije za 10-13 godina. U prvoj četvrtini ove godine taj proizvod po stanovniku u Europskoj uniji rastao je po stopi od 3,2 posto godišnje. Hrvatskoj bi trebala prosječna stopa rasta dohotka per capita od gotovo deset posto godišnje da do 2010. sustigne polovice te stope u sadašnjim članicama Europske unije. Koliko je to vjerojatno?

Razgovarali smo o tome s predsjednikom Mesićem. On vjeruje da su hrvatski ekonomski resursi moćniji nego što se čini, da Hrvatska u posljednjih deset godina nije zaostala zbog resursa, nego zbog katastrofalne politike i da bi kvalitetna politika bila kadra iz postojećih resursa, i uz pomoć prijateljskih zemalja, izvući takav rezultat. Iz slovenskih izvora čujemo da mu je Milan Kučan ponudio slovensku logističku pomoć Hrvatskoj, prenošenje svih korisnih iskustava radi bržeg dohvatanja Europe. Prije nekoliko godina smo, u razgovoru s Kučanom, doznali da je nešto slično ponudio i tadašnjem predsjedniku Franji Tuđmanu. Očito: uzalud. Ovaj put barem postoje drukčije namjere. Kučan u ponedjeljak u Dubrovnik donosi paket prijedloga za zajedničko hvatanje eurovlaka, pa će zajedno s Mesićem i Vaclavom Havelom pokušati dogovoriti zajedničko i uzajamno lobiranje.

Partneri su dobro odabrani: Slovenija i Češka su jedine zemlje u tranziciji koje Hrvatska ne može sustići, dok sve ostale (osim eventualno Mađarske) mora i sustići i prestići inače Europsku uniju neće iznutra vidjeti ni u drugom desetljeću, bez obzira na politiku.

Uzalud je govoriti o kalendarima i o političkim ljubavima ili zaprekama bez osnovnih ekonomskih uvjeta za udruživanje. S druge strane, ti se uvjeti neće ostvariti bez političke volje, koja je u Hrvatskoj izrazito manjkala, unatoč suprotnim izjavama. Uostalom, izjave su na europskom istoku i jugoistoku vazda bile roba kurentnija od fakata.

Hubert Vedrine je iz Pariza poslao nimalo diplomatski ukor političarima na istoku koji govore o "euroatlantskim strukturama", jer nisu posrijedi iste strukture. Ne bi bilo teško prelistati bilo koje novine u nas pa vidjeti koji to sve sadašnji hrvatski vodeći političari ponavljaju tu sintagmu iz Tuđmanova doba, na koju se ježi ministar vanjskih poslova Francuske, predsjedavajuće u Europskoj uniji. Dakle, ako u Zagrebu to još nije posve jasno, iz Pariza poručuju da nisu jedna te ista integracija Sjevernoatlantski pakt (iz čije je vojne strukture Francuska izbivala demonstrativno i gdje glavnu riječ vode Sjedinjene Države) i Europska unija (koja na više fronti ekonomski ratuje protiv Sjedinjenih Država s kojimaje u vojnom savezu, kao što se Zagreb mogao uvjeriti kad su ga iz Washingona i Pariza naizmjence pljuskali međusobno nepomirljivim uvjetima za ulazak u Svjetsku trgovinsku organizaciju).

Premijer Račan je više puta jasno rekao, očito u ime svoje šestostranačke koalicije, da su Hrvatskoj strateški ciljevi ulazak u Europsku uniju i u Sjevernoatlantski pakt. Na žalost, nitko iz vlasti još nije odgovorno objasnio građanima zašto su to hrvatski strateški ciljevi te što Hrvatska dobiva eventualnim ulaskom u Uniju, a što eventualnim ulaskom u Pakt, odnosno što za to mora dati. Kad je riječ o Europskoj uniji, logično bi bilo da su razlozi ponajprije ekonomski: podrazumijeva se da bi na dulju stazu i Hrvatskoj (odnosno stanovnicima Hrvatske) bilo unosnije trgovati u Uniji nego s njome. Kad je riječ o Sjevernoatlantskom paktu, obrazloženja zapravo i nema.

A ipak bi građani morali barem o strateškim opredjeljenjima koja obvezuju i buduće naraštaje, biti izviješteni temeljitije nego dosad. Morali bi imati i prilike, ali tek kada i ako nas uopće budu htjeli, reći što o tome misle. Najvjerojatnije na odvojenim referendumima. Nije rečeno da bi, kako sada stvari stoje, obaviješteni hrvatski građani u jednakoj mjeri glasali i za ulazak u Sjevernoatlantski pakt kao i za ulazak u Europsku uniju.