Mada se posljednjih dana činilo kako udari na vladu dolaze sa svih strana, to u osnovi nije točno. Izjava šefa države da se šestorka mora vratiti u ustavne okvire te da se odluke moraju donositi u institucijama sistema, a ne u stranačkim koordinacijama, u prvi je mah djelovala kao đoniranje Račana. Ali stvari bi ipak mogle ispasti upravo obrnuto: Mesićeva kritika premijerovu poziciju može ojačati, jer podupire autonomnost njegova kabineta prema stranačkim rukovodstvima. Koordinacija lidera šest stranaka pokazala je tendenciju da vladu i Sabor pretvori u puke izvršitelje svojih naloga. Mesićevo tjeranje vode na Račanov mlin navodno je rezultat njihova potihog približavanja. U prilog tim tvrdnjama ide i način na koji su se predsjednik Republike i premijer na jednom ručku, učas, glatko, složili oko ustavnih promjena.

Vladu također neće razbiti ni Kramarićeve maštarije o stvaranju koalicije u koaliciji. Samokandidirajući se za novog šefa Liberalne stranke on je najavio njeno ujedinjenje s druga dva patuljasta pripadnika vladajućih - sa, u posljednje vrijeme procvjetalim HNS-om te stabilnim, ali ipak regionalnim IDS-om. Kramarić bi svakako bio zainteresiran za novo preslagivanje karata, ali njegova snaga nije takva da bi to mogao nametnuti ili isprovocirati.

Ujedinjenje triju stranaka još je na razini ideje. Ali čak da je i više od toga - to vladu ne dovodi u pitanje, vjerojatno samo mijenja specifičnu težinu trojke unutar šestorke. Odlazak ne žele ni stranke o kojima je riječ ni premijer Račan. On će, doduše, reći da nema ništa protiv, samo neka izvole, njihovo odstupanje zbog malog broja zastupnika - stabilnost vlade neće ugroziti. Ta hinjena ravnodušnost na crti je njegove otprije poznate rezerve prema trojcu HNS-IDS-LS. Račan ne voli njihov brz i dug jezik i smatra ih “radikalima”. Ali vlada je s njima stabilnija nego bez njih, pogotovo kada se prvi SDP-ov partner ne pokazuje onako pouzdanim kako se to očekivalo. Trojka, koju Račan naziva unutarnjom opozicijom, ne odriče se prava na autonomno izražavanje svoga mišljenja, ali u osnovi te su stranke vladi vrlo lojalne. Zato rasturanje koalicije ne treba očekivati.

Najopasnije prijetnje dolaze od Račanova strateškog partnera. Kako HSLS s SDP-om čini vladajuću osovinu, svako zatezanje ili vrludanje s te strane zaljulja Banske dvore. Najnovija je zamisao da se za liberalnog, na predsjedničkim izborima propalog i stoga emocionalno potonulog, lidera napravi mjesta u vladi. Budišu je, naravno, moguće vidjeti samo na nekoj jako važnoj poziciji, a premijerska je funkcija još zauzeta. Teško je reći koja je od aktualnih kombinacija katastrofalnija - treba li politička primadona zauzeti mjesto vrijednog vicepremijera Granića ili zasjesti u stolac inoministra Picule. Organizirani Granić velika je pomoć Račanu, usto mu je vrlo odan, što dio HSLS-a smatra problemom. Picula je jedan od najuspješnijih ministara aktualne vlasti i njegovo izmještanje za ambasadora u Washingtonu ni domaćoj ni međunarodnoj javnosti nije lako objasniti. Pogotovo, ako je jedini razlog - zadovoljenje jedne neshvaćene veličine, usto vrlo diskutabilnih predispozicija za mjesto šefa diplomacije.

Budišin dolazak vladu ne bi stabilizirao, dapače, bio bi to po svemu sudeći kabinet s dva premijera, što teško da bi moglo funkcionirati. HSLS se i dosad pokazao gramziv prema funkcijama, Račana je otvoreno ili prikriveno pritiskao, pa i ucjenjivao, programski i kadrovski, na razne načine, igrajući na kartu činjenice da bi se njihovim povlačenjem vlada raspala. Takvo je ponašanje bilo moguće samo zato jer ga je Račan tolerirao, pa i pokrivao. Nabrušen prema trolistu HNS-IDS-LS, u vezi s Budišom bio je krajnje mek i podatan. Mada je u rukama imao snažnu kartu: javnost, naime, ugrožavanje vlade nikome ne bi tolerirala. Mediji tvrde da je Račan ponovo spreman udovoljiti, navodno “zbog stanja u zemlji šestorka mora pacifizirati Budišu”. Zbog stanja u zemlji - trebalo bi okrenuti ploču. Nastavi li lider HSLS-a od svojih nezadovoljenih ambicija praviti politički problem - njegov bi rejting i dalje mogao trpjeti. Trebalo bi mu savjetovati da čuva dostojanstvo i da se u vladu ne gura.

Sličan udar dolazi od još jedne marginalizirane veličine. Potpredsjednik SDP-a Zdravko Tomac imao je sam sa sobom velike planove, kako ih nije uspio realizirati pretvorio se u gunđalo, usto neprincipijelno, a ovih je dana vlastitoj vladi de facto zabio nož u leđa. U jednom intervjuu izložio je skandalozne, antidemokratske stavove, kakve sebi nije dozvoljavala ni bivša vlast. Njegov je prijedlog da se oporbi u Saboru onemogući predlaganje zakona: “Ne možemo dopustiti oporbi da predlaže zakone”, oporba može predlagati samo amandmane, “onaj tko provodi zakone, mora imati ekskluzivno pravo da ih i predlaže”.

Tomac ne taji gdje je našao inspiraciju, za uzor izričito uzima ponašanje Tuđmanove vlasti: “Dok je HDZ bio na vlasti, nijedan zakonski prijedlog oporbe nije pustio u proceduru, što je i razumljivo”, kaže on. To nije točno, HDZ je oporbu saplitao gdje god je stigao, njene zakonske prijedloge svojom je glasačkom mašinom redovito odbijao, ali da joj se onemogući predlaganje zakona - nikada nije tražio. Onaj tko bi onemogućio oporbene prijedloge, lako će doći do zaključka da je opozicija zapravo nepotrebna. Problem je što na takve politički zloćudne zamisli reagira samo HDZ, koji jednostavno - zbog svoje prošlosti nema legitimitet da ih kritizira, a ostali, radi mira u šestorci, šute. Ako potpredsjednik noseće stranke u vladajućoj koaliciji, pače i potpredsjednik Sabora, zastupa tako nakaradne, antidemokratske stavove, i ako to prode bez reagiranja - onda se više ne radi o laprdanju jednog čovjeka. Račan bi se prema tim porukama morao odrediti: postoje li zaista i koliko su u njegovoj partiji jake snage koje se zalažu za nedemokratska rješenja.

Vladu, dakle, mogu zaljuljati samo glavne stranke iz šestoglave koalicije. Premijer je za jesen najavio rekonstrukciju kabineta. Koliko će te promjene biti određene potrebama boljeg obavljanja posla za koji je vlada dobila mandat, a koliko stranačkim nadigravanjima - tek treba vidjeti. U toku je zauzimanje pozicija za, u svakom pogledu, vruću jesen.