Nitko se u ovom času ne usudi kladiti što će biti Europa za nekoliko godina. Hoće li biti federacija s ustavom, dvodomnim parlamentom, vladom, neposredno izabranim predsjednikom, s vlastitim novcem, vlastitom vojskom, sa samostalnim na daleko prepoznatljivim identitetom na svjetskoj pozornici? Hoće li biti - i to je moguće - samo još labava veza nacionalnih država, zapletenih u međusobna nadigravanja, u prijepore i blokade, nesposobnih da se spdrazumiju o bilo čemu, frustriranih zbog osjećaja manje vrijednosti u odnosu prema SAD-u, zbog vlastite nemoći u suočavanju s problemima globalizacije? Ili će biti možda nešto treće, neodigrano, u teoriji još nepoznato, i iz današnjega kuta gledanja, jer je život bogatiji od mašte, jednostavno još nepojmljivo?

Ali vrag te moguće 'Europe a la carte' kao uvijek, skriva se u sitnicama. Recimo u pitanju tko, koje države bi trebale činiti čvrstu jezgru, tu avangardu. Je li popis unaprijed određen, ograničen recimo samo na šest država, ustanoviteljica zajednice, ili je otvoren? I ako je otvoren, što će se dogoditi budu li svi htjeli biti 'poleg'? Kako, po kojim kriterijima će se onda izvoditi selekcija među kanditatima za avangardu? Ništa manje sitničava ne čine se pitanja kakve ovlasti, ne samo u odnosima prema Uniji, nego ponajprije u odnosima prema nacionalnim državama - bi trebala dobiti avangarda, federacija? Kako i s kojim bi ih institucijama provodila? Kako, s kakvim mehanizmima bi sama donosila odluke, pri tome im osiguravala veću legitimnost, transparentnost, više političkoga i državničkoga nadzora nego je to dosad uspijevalo Uniji?

Rasprava o tome u što bi se preobrazila Europa sutrašnjega dana još će dugo trajati, ta čak je na osovini Berlin-Pariz neočišćena, nedorečena. Slovenija, kojoj status najmanje problematične kandidatkinje za širenje Unije godi, tok te rasprave doista ne može usmjeravati. A to još ne znači da zato mora postati njegov slijepi meandar.