FRANCUSKA Industrije podmićuju političare

Mito koje je državna francuska petrokemijska tvrtka Elf platila 1992. stranci tadašnjega njemačkoga demokršćanskog kancelara Helmuta Kohla za kupnju istočnonjemačke rafinerije u Leuni odobrio je tadašnji Francuski predsjednik socijalist Francois Mitterrand.

O tome se pisalo, o tome se pričalo, ali sada je prvi put netko odgovoran posvjedočio kako su se stvarali crni fondovi za podmićivanje političara i tko je sve za to znao, i odobravao.

Andre Tarallo, nekadašnji Elfov čelnik u Africi, iznio je sucima mehanizam stvaranja crnih fondova. Od svakog barela nafte koji je Elf crpio u Africi četiri centa išla su, preko off-shore poduzeća, na račune u Lihtenštajnu s kojih su mogli mirno ići kamo treba. Barel po barel, četiri po četiri centa, godišnje bi se tako prikupilo oko 63 milijuna dolara.

Ta je praksa trajala od kraja šezdesetih pa do 1994., kada je Elf prestao biti državno poduzeće. Tarallo je potvrdio ono što je prije rekao bivši Elfov predsjednik Loik Le FlochPrigent: da su o tome svake godine bili obaviješteni predsjednici Republike. Od kraja šezdesetih to su bili: otac domovine Charles de Gaulle, degolist Georges Pompidou, republikanac Valery Giscard d'Estaing (svojedobno optužen da je kao mito dobivao dijamante od cara-Ijudoždera Bokasse), socijalist Frangois Mitterrand. U Elizejsku palaču svake je godine, po istom izvoru, dostavljan popis novca kojim su podmazivani moćnici u pojedinoj državi (navodno bez imena podmićenih).

Skandal je izbio tek kad je bivša ljubavnica bivšega Mitterrandova ministra vanjskih poslova Rolanda Dumasa počela iznositi svinjarije o njemu (pa je morao odstupiti s ugledne dužnosti predsjednika ustavnog vijeća te će mu u siječnju biti suđeno). Proširio se kada je u Njemačkoj otkriveno da je u crne fondove Kohlove Kršćansko-demokratske unije stiglo 1992. i mito iz Elfa. A sada se doznaje da je to odobrio Mitterrand.