Novinarske konferencije postoje kako bi znameniti bili sigurni da će njihove poruke stići do običnih Ijudi. Konferencije stoga izgledaju važno jer novinari iščekuju znamenitoga da dođe, lagano se nakašlje pred mikrofonom i priopći nešto zbog čega će zatreperiti srca građana. Premijer, čovjek koji vodi zemlju s budžetom od 46,3 milijarde kuna, sazvao je konferenciju zbog jednog čovjeka - Dražena Budiše. Nije rekao ni riječi nezaposlenima koji bi morali biti sretni jer je nezaposlenost smanjena na 342.000 nezaposlenih. To bi trebala biti utjeha, iako je točnije nazvati ironijom, gotovo ruganjem. Nije spomenuo gorčinu 220.000 umirovljenika kojima mirovina neće porasti u povratu duga, a nije rekao ništa ni velikim i malim poduzetnicima kojima PDV ostaje i u sljedećoj godini. Račan nije rekao ništa o Enronu iako ta riječ ovdje vrijedi milijune dolara, distancirao se i ostavio same jedina dva ministra u Vladi čiji rad se vidi - Pančića i Kovačevića, propušta govoriti o nezakonitostima u MUP-u, MORH-u i problemima koji stvarno pritišću njegovu Vladu, ali je odlučio obratiti se javnosti da bi govorio o Budiši. Premijera dva tjedna pritišću iz HSLS-a pa je najavio da će o odnosu prema Draženu Budiši, njegovu eventualnu uključenju u Vladu sve reći nakon što se Budiša vrati s godišnjeg odmora. Odlično. Sve je to možda važno za stabilnost Vlade, intimni mir Račana, Budiše i nekih njihovih prijatelja, no koliko to razumiju tisuće kojima je neizvjesnost jedino sigurno u sudbini? Malo, jer ne čitaju bajku u kojoj je ona rečenica: Ogledalce, ogledalce, tko je najljepši u kraljevstvu?