Iako su to bile ratne godine, u kojima je Republika Hrvatska užurbano kupovala naoružanje i vojnu opremu - za što je, prema stručnim procjenama, potrošila 15 milijardi dolara - cijeli je dokument, koji je sastavio i potpisom ovjerio general-bojnik Vladimir Zagorec, napisan na nepunih deset stranica. Njegov su dodatak originalni zapisnici sa pet sjednica prvo Nadzornog, a poslije Upravnog odbora državne tvrtke "RH Alan”, na kojima su najčešće bili stalni članovi toga tijela: Gojko Šušak, Ivan Jarnjak, Zoran Jašić, Franjo Gregurić i Jozo Martinović.

Znakovito je da je izvješće generala Zagorca upućeno Uredu za državnu reviziju istog dana kad ga je bivši direktor uručio vodstvu MORH-a - 6. ožujka 2000. Međutim, u nalazima državne revizije o poslovanju "Alana", predočenom saborskim zastupnicima prije nekoliko mjeseci, nema nikakvih referenci za razdoblje na koje se odnosi taj Zagorčev dokument. Naime, poznato je da je državna revizija počela ispitivati poslovne knjige "Alana" tek 1998. Za godine prije toga jednostavno nije postojala dokumentacija pa se nije mogla izvršiti provjera. Poslovalo se u potpunoj tajnosti. To je, razumljivo, u javnosti pobudilo niz sumnji o mogućnosti malverzacija i kriminala u "RH Alanu". Izvješće - koje je "Globuš' pribavio iz krugova bliskih državnoj reviziji - prvi je službeni dokument "Alana" koji govori o djelovanju tvrtke tijekom rata i načinu na koji je vođena.

Što Zagorec piše u izvješću? Gotovo ništa. Zapravo, vrhunski je cinizam bivšeg direktora te tvrtke da je uopće sastavio ovakav dokument te ga pritom imao hrabrosti uputiti nadležnim institucijama kao službeno izvješće. Prvi dio dokumenta uopćeno iznosi kronologiju stvaranja i razloge osnivanja tvrtke. Tako Zagorec tvrdi da "sukladno politici embarga na uvoz naoružanja u Republici Hrvatskoj tijekom ratnih godina, RH Alan se morao snalaziti na razne načine kako bi nabavio potrebne sirovine za namjensku proizvodnju, kao i sredstva naoružanja neophodna za obranu domovine."

Kad Zagorec govori o sirovinama, misli na supstancije za proizvodnju baruta i posebnih eksploziva. Potrebe Hrvatske vojske za različitim vrstama streljiva tijekom rata bile su goleme. Npr. bivši načelnik Glavnog stožera, stožerni general Anton Tus, u jednom je intervjuu iznio podatak kako je početkom 1992. HV-u dnevno bilo potrebno dva milijuna metaka! U tu brojku ne ulaze topničke i minobacačke granate te druge vrste projektila i eksploziva. Istodobno, u zemlji nije postojao nijedan proizvodni pogon. Sve se, dakle, moralo kupovati na crnom tržištu i uvoziti različitim kanalima.

Proizvodači sredstava posebne namjene, objašnjava Zagorec, zbog embarga nisu uspijevali nabaviti neophodne sirovine za proizvodnju. Tada se, poput spasitelja, pojavljuje "Alan" i uvoz sirovina u Hrvatsku ide preko Zagorčeva poduzeća. Dakle, one se kupuju u inozemstvu i kod različitih kupaca (ne kaže se kojih niti se spominju cijene). U svakom slučaju, nakon uvoza "RH Alan” je organizirao prodaju kupcima u Hrvatskoj. Očito da je uvoz sirovina za proizvodnju eksploziva i gotovih baruta bila najunosnija djelatnost tvrtke koja je, podsjetimo, bila zamišljena kao logistička potpora proizvođačima naoružanja i vojne opreme u Hrvatskoj. Dakle, nije bila zamišljena kao monopolistički državnoprivatni servis koji je određivao cijene i količine te na taj način praktički ucjenjivao sve ostale.

Rezultati, naravno, nisu izostali. Primjerice "...do svibnja 1994. (dakle u nešto više od 12 mjeseci poslovanja) ostvarena je zarada od prodaje eksploziva u iznosu od 1,097.162 dolara", pohvalio se general Zagorec. Slijedom toga, već u rujnu 1993. "državno vrhovništvo odlučilo je pokrenuti program proizvodnje vojnih eksploziva u Republici Hrvatskoj". Pilot program izrade TNT-a dobio je kodni naziv "Dren 5", a stvoreno je i poduzeće istog imena u većinskom vlasništvu INA-e i "RH Alana". Ostale tvrtke imale su manjinski udio, a među njima je bilo i poduzeće "Petrač" s.p.o., Zagorčeva osobnog prijatelja i zagrebačkog tajkuna Hrvoja Petrača.

Prva faza razvoja završena je izgradnjom poluindustrijske stanice za proizvodnju TNT-a u Samoboru u bivšim pogonima Fotokemike. Konačno je i izrađen TNT, navodno bolje kvalitete od onoga proizvedenog u Švedskoj, ali je njegova cijena bila previsoka pa se od programa odustalo. Točnije, to je poduzeće likvidirano te je odlučeno da se stvori nova tvrtka. To, naravno, nikada nije učinjeno. Privredna banka Zagreb sudjelovala je u financiranju proizvodnje dugoročnim kreditom te su kao osiguranje tražili da im "RH Alan" i INA izdaju akceptne naloge kao jamčevinu za uloženi novac. Nema podataka o kojem se iznosu radi, ali je prema zapisnicima očito da su akceptni nalozi izdani.

Zagorec nabraja i još neke stavke iz financijskog poslovanja. Primjerice, 672.000 maraka plaćenih za većinski paket dionica poduzeća Lovac, 45 milijuna HRD, odnosno 7,5 tisuća dolara, uplaćenih za djecu poginulih branitelja. Za isto razdolje troškovi poslovanja iznosili su 37 milijuna HRD ili 6,3 tisuće dolara. Uračunat je i dug Ministarstva unutarnjih poslova za isporučeni eksploziv u iznosu od 1,5 milijuna dolara. Do konca svibnja 1994. na račun je - ne kaže se odakle - uplaćeno oko 700 tisuća dolara.

"Lovac" je, kao što smo napisali, kupljen od Hrvatskog fonda za privatizaciju, a Zagorec nije bio zadovoljan tom transakcijom pa je poslije uložena žalba HFP-u zbog krivog prikazivanja financijskog stanja poduzeća. Svejedno, u posrnuli "Lovac" uloženo je 864.000 maraka te još 108.000 maraka robnog kredita. Kasnije je odlučeno da se poduzeće proda a novi vlasnici, prema pisanju dnevnoga tiska, osumnjičeni su za gospodarski kriminal.

U jednom od zapisnika stoji podatak da je "RH Alan” donirao 60.000 maraka za proslavu 130. obljetnice organiziranog vatrogastva u Hrvatskoj. Inicijativu je pokrenuo Franjo Gregurić, član Upravnog odbora RH Alana. Nadalje, Vila "Mamula", opatijski objekt namijenjen bivšem jugoslavenskom ministru obrane, još je 1993. ustupljena Zagorčevoj tvrtki za potrebe sklapanja poslova.

Zgrada u zagrebačkoj Bosanskoj ulici, gdje se još nalazi poslovno sjedište tvrtke, tijekom 1994. dobivena je trojnom zamjenom od MUP-a i neke privatne tvrtke. O nesuđenoj rezidenciji predsjednika Mesića u Grškovićevoj, također rezidencijalnom objektu kojim se koristio general Zagorec i njegova klijentela, nema spomena.

Moralo je proći osam godina da bi se u medijima pojavili prvi tekstovi, s autentičnom dokumentacijom, prema kojoj se mogao donijeti sud o prilično sumnjivim djelatnostima “Alana”. Tako je privatni poduzetnik i proizvođač naoružanja Ivan Glavaš optužio generala Zagorca da je uništio nekoliko razvojnih pogona njegovih tvrtki. Glavaš je ustvrdio da Zagorec nema interesa za razvoj vojne industrije jer tada ne bi mogao raspolagati velikim provizijama koje se “vrte" u tom poslu. Početkom rata u vojnoj industriji bilo je angažirano više od 30.000 ljudi, a danas ih je manje od 8.000 Smanjenje je uvjetovano i prestankom rata, ali sve važne tvornice vojne opreme i naoružanja danas se nalaze pred zatvaranjem.

Poslije je otkriveno da je s računa "Alana" plaćana obrana bosanskih Hrvata optuženih pred Haškim sudom. Državna revizija ustvrdila je da tvrtka nije plaćala PDV te da je ugovarala radove u cestogradnji s famoznom 66. pukovnijom bez javnoga natječaja. Novcem s njihova računa kupljen je i drugi predsjednički zrakoplov challenger. Jedina hrvatska tvornica minobacačkog streljiva, u Novom Ličkom Osiku, oslobođena tijekom akcije "Oluja” odlukom kolegija "RH Alana", zatvorena je. Strojevi su završili izrezani u starom željezu ili rasprodani.

Ipak, direktor "Alana" napredovao je bez izgleda da objasni svoje postupke i procjene. U rijetkim novinskim istupima tvrdio je kako je radio samo ono što je od njega tražio državni vrh. Prije dva tjedna novo vodstvo MORH-a uputilo je Županijskom državnom odvjetništvu prvu krivičnu prijavu protiv Zagorca i još nekih časnika. Rasplet toga slučaja bivši geodet iz Turopolja i umirovljeni general, a sada poslovni čovjek, očekuje u kući na Pantovčaku. Vlada je istodobno najavila zatvaranje “Alana" ili preustroj te tvrtke.