Kako se moglo dogoditi da dr. Ivo Sanader, splitski fićfirić s romantičnom velnom koja pada na čelo, drugorazredni političar i tirolski doktor romanistike, navodni stručnjak za Rainera Mariju Rilkea, kao jedna od najmanjih, i najdobroćudnijih, zvijeri u hrvatskoj političkoj menažeriji, dospije na sam vrh hranidbenoga lanca, te postane predsjednik HDZ-a, Tuđmanove zadužbine kriminala i nacionalizma, istodobno najveće oporbene i, uopće, druge najveće stranke u zemlji? Ona, naime, u Saboru ima četrdeset zastupnika, koji se uzajamno strastveno mrze, i jedino time odaju da su još živi...

U tom laboratoriju potvora, odlučili su ukloniti Sanadera iz Tuđmanova predsoblja. Šef Tuđmanova kabineta bio je majordom u niskom zdanju, aneksu, izgrađenom nabrzinu u podnožju Richterove klasične modernističke vile na Pantovčaku, odakle se upravljalo "konvojem" predsjedničke svite i aparatom Tuđmanove "polupredsjedničke" diktature. Sanader je postao predstojnik Ureda predsjednika Republike, zamijenivši na tom položaju Šarinića. Kad je Šarinić postao predsjednik Vlade, Šušak je na njegovo upražnjeno mjesto gurao Žužula, Tuđman je htio Granića, koji se tome opirao i - progurao Sanadera, svog zamjenika u Ministarstvu vanjskih poslova. Tako se: a) riješio Sanadera, b) kod Tuđmana doveo ne previše opasnog suparnika, osobito u vanjskopolitičkim i pregovaračkim pothvatima. Svima je, zapravo, odgovarao, kao beskonfliktni, prilično "komodan" Dalmatinac, koji neće do u sitne sate s Tuđmanom razmjenjivati misli, tesati "platformu", šiljiti "liniju"... Svima, osim Pašaliću, koji nije htio u Uredu nikakvih stolova preko kojih mora prijeći da bi došao do Tuđmana. Kad je Šarinić otišao, htio se riješiti i Sanadera.

Specijalisti za specijalni rat aktivirali su svoje "spavače". Ja sam bio jedan od prvih ciljeva.

Ležao sam mirno na garaži i gol se sunčao - to je bilo točno prije pet godina, ljeti, "kad su cvetale meduze", a vlast Tuđmanova stajala u zenitu. Izdavao sam "Nacional". Nije išlo sjajno: prodavao se jedva nešto bolje nego sada.

Odmah sam u akciju poslao Mladena Plešu, najopakijega lovačkog jazavčara iz "Nacionalove" investigativne štenare. Uz njega sivu ticu suradnicu kojoj sam mogao vjerovati da će osigurati koroboraciju, jer je Pleše - Pilaš je njegov nome de guerre - predugo zalazio na Zrinjevac 7, često i k Sanaderu, kad je on ondje službovao kao zamjenik ministra vanjskih poslova...

Uostalom, poznavali su se otprije. Dok je Pleše bio glavni urednik "Starta", Sanader mu je, kao zastupnik austrijske tvrtke svoga brata, prodavao agencijske fotografije golišavih ljepotica, koje su se tiskale na duplericama. Tim je kanalom, u Sanaderovoj aktntašni, stigla i serija dijapozitiva aktova pjevačice Moni Kovačič, koji su izazvali silno uzbuđenje u cijeloj bivšoj Jugoslaviji, a urednicima "Starta" priskrbjeli reputaciju strahovito vještih momaka, koji su kadri načupati svakojaka čudesa. Stvar je, zapravo, bila u tome da je Mario Bošnjak, naš sadašnji uzvišeni tajnik Novinarskoga društva, već u ono vrijeme bio blago oćoravio, pa u hrpetini robe koju je austrijska veza istresla na stol, ofrlje pregledavši, slučajno odabrao snimke plavuše s raskošnim uvojcima poput Sanaderovih, te s krasnim blond-mufom.

Sad Pilaš i vjerna suradnica otiđu u Innsbruck, i u maloj austrijskoj podalpskoj selendri, s konjskim drekom na ulicama, gdje je Sanader, navodno, na lokalnoj romanistici doktorirao iz Anouilha, lako pronađu čovjeka kojem su bili upućeni. Kad su se iz Zagreba dogovarali telefonom za susret, on im je rekao da "sve razumije", i pozvao ih da dođu jer je "spreman razgovarati"...

To sam tumačio na sto načina da su suzupovci presreli neku neobaveznu telefonsku komunikaciju iz redakcije, da je procurilo iznutra ili, napokon, da je cijela priča bila ometena, pa o tome "gore" odaslan izvještaj...

Istodobno, novinari "Glorije" nasjeli su na sličnu dezinformaciju. Tuđman je odjednom dobio na stol taj članak i povjerljivo izvješće tajne službe u kojem se opisuje kako je, u zadnji čas, spriječeno izbijanje grozomorne afere u "Nacionalu".

No, Sanaderov odlazak iz predsoblja nije bio dramatičan kadrovski zaokret - slab radnik i bezvoljan, on se već bio onemogućio pozom nehaja i istinskim nedostatkom ambicija.

"On je neambiciozan iskreno", kaže čovjek koji ga dobro pozna još iz Splita, "ali ambiciozna je njegova žena, pa kad Sanader kaže da ga nije briga, ne laže. Samo što u tome neambicioznom nastupu on nikad ne iznevjeri - njemu zbilja nije stalo, i od njega doista nema puno koristi!"

Dr. Granića trebali su poslati da pregovara s japanskim carem, a ne patetičnog Pavletića, što je onamo otputovao na čelu velike skupine parlamentaraca, od kojih je jedan uporno se prikriva, ali bi mogao biti dr. Anto Kovačević - nosio poklon-lutku u prirodnoj veličini, u hrvatskoj narodnoj nošnji, i, kako ne treba pomišljati da je protokol platio avionsku kartu za suvenir, cijelim je putem, vjerojatno, držao u krilu...

Sanader nije imao dovoljno ambicija - nije iznevjerio mala očekivanja - i dočekao je smjenu vlasti kao sporedni igrač u Ministarstvu vanjskih poslova, gdje je slovio kao strah i trepet za niže osoblje, a imao je tajnicu koja je konsenzusom diplomatskog osoblja u Zagrebu, uz tajnicu Nadana Vidoševića, bivšu misicu Renatu Horvat, proglašena najubitačnijom administrativnom pomoćnicom, koja je uvijek nastupala u deset centimetara visokim potpeticama, ledeno-stroga savršena brineta kao iz fetišističkog stripa "Gwendoline".

Podministar koji dr. Mati nije stvarao nikakve probleme - "vrlo korektan, on je odmah našao svoje mjesto" (u uredu na kraju hodnika, nasuprot WC-u) - Sanader se zatekao i na potpredsjedničkom mjestu u stranci, uoči rasula HDZ-a poslije Tuđmanove smrti, koja je tjednima zatajivana.

Oni su donekle zaustavili Pašalića, koji se, međutim, ionako nije namjeravao otvoreno kandidirati, dok ga pola Hrvatske vidi kao najvećeg zlotvora, ali samome Šeksu nisu mnogo vrijedili, pa je počela potraga za kompromisnim kandidatom isprva se spominjao čak i zadarski župan Kalmeta koji nije čak ni zloglasan, osim po tome što je njegov zamjenik smrskao nos opernom bas-baritonu Martinoviću zbog neke nedužne primjedbe.

Najbolji bi, naravno, bio Hebrang - onako ponosit, tvrd, nedokaziv, autoritaran, uskogrud poput samog Tuđmana, ikonodul, sektaški idealist, pun predrasuda, poput svog oca.

U stranci koja je ostala bez glasača, članstva i aparata na terenu, osim u pasivnim krajevima, opstoji još jedino "nadgradnja", bulumenta većinom teških desničarskih saborskih zastupnika, uz nekoliko "neopredijeljenih", ili "tranzitivnih", koji, zasad, još ne mogu naći drugu maticu (iako Vesna Škare-Ožbolt iz Granićeva Demokratskog centra oko njih stalno zavodnički zuji).

Kad su sve zbrojili i oduzeli, kolektivnom su mudrošću dokučili da ih Sanader neće pojedinačno ugroziti ni kolektivno diskreditirati. Naposljetku: čovjek je deklarirani klerikalac, govori strane jezike, i vani ga lako mogu shvatiti kao "demokršćansku asimptotu" Tuđmanove desničarske hiperbole.

Ivo Sanader rodio se u splitskoj, vrlo klerikalnoj obitelji 1953. Jedan brat solinski je župnik, a sestra koludrica, pa su ostala dvojica braće, prirodno, udarila više u marketing, erotiku, znanost i političku karijeru, četiri podjednako grešne aktivnosti s beskompromisne baresovske, ili moraovske, pozicije katoličkog intelektualca.

Na Filozofskom fakultetu u Innsbrucku diplomirao je i doktorirao s tezom "Svjetonazor u djelima leana Anouilha". Je li to baš bio doktorat, ili samo diplomska radnja, i gdje se ona može naći, a gdje osvjedočiti u nostrifikaciju, neće biti lako istražiti.

I kad ga je Duško - koji, zbog revolucionarne djelatnosti na Zagrebačkom sveučilištu burnih sedamdesetih, nije dospio diplomirati - osupnut tolikom akribijom, odmah zaposlio kao urednika znanstvene biblioteke, sjeo je pisati prijedlog za serijal Antigona (Antigona od antike do modernih pisaca), raspitivao se, u nedoumici, kako se točno piše prezime Anouilh. Taj je francuski katolički pisac, naime, autor jedne od drama o Edipovoj i lokastinoj kćeri.

Tvorbu toga tipično hadezeovskog intelektualca, koji se, dok je bio u Splitu, a ne u Austriji kod brata, družio najviše s Radom Perkovićem, boksačkim impresariom, prekida prolom demokracije i uspostava hrvatske državnosti, čemu pridonosi kao dopredsjednik austrijskog hadezeovskog bunda, koji je dao i Ivana Milasa, bivšeg čuvara Državnog pečata, o kojemu se, kao i o samom Pečatu, malo čuje u posljednje vrijeme.

Sanader se, kao pregovarač, ukIjučio u splitski Krizni stožer, a iz toga kadrovskog rasadišta bio mu je otvoren put u raj hadezeovske nomenklature. Postao je ministar znanosti, tehnologije i informatike (zbilja izazov za germanskoga romanista, koji je, u pejzažu iz filma "Moje pjesme, moji snovi", izučavao Rilkea - što me odmah inspirira na zamisao o muškoj verziji tog filma, u kojoj bi glavni junak, jedinstveni mladić s uvojcima, napuštajući samostan zbog nakane da studira romanistiku na Schloss ilniversity, po poljima lutao s gitarom, pjevajući...).

I kao ministar išao je na pregovore s mirovnim posrednicima: Tuđman ga je uočio te ocijenio, očito, kao i Čizmić Marović, koji kaže: "On je zgodan, šarmantan, govori jezike, nije blesav, pa nema potrebe da se pravi pametan, uljudan je, beskonfliktan, izgleda kao netko tko se nikud ne gura..."

No, zatim ga je Zeus brzo pozvao na visoku peharničku dužnost pročelnika Ureda, koju taj Ganimed nije iskoristio da neslućeno poveća svoju moć (kao Šarinić i, kasnije, iz famoznog Aneksa predsjedničke vile, Pašalić), nego se odao lagodi, s kasnim dolascima na posao i ranim odlascima, nešto što je oficirsku picajzlu Tuđmana ispunjavalo najdubljim gnušanjem. Stara prznica, nažalost, nije bila lijena nego, u svojoj destruktivnosti, uporna, marljiva...

Sanader je uživao Boga svoga. Razvio je osobit lukulovski life style, i kad je, primjerice, u "Intercontinentalu" slavio rođendan, uzeo je cijeli "Croatijin" avion da dovede prijatelje iz Splita. Kad je išao s obitelji u Split, iz Zagreba bi ranije otišli BMW-i i audiji sa šoferima da ga sačekaju u splitskoj zračnoj luci. Uredio je doista kućerinu na Zelenjaku, pofutrao se, poprimio izgled pomalo tusta, sredovječnog, Mediteranca indijske brončane puti, koji kao Bakho odaje prezasićenost površnim zadovoljstvima.

Njemu, zbilja, hadezeovsko čelništvo - ili kako već to tipovi na svom prahrvatskom lingou nazivaju - pristaje kao kravi sedlo. Da ga je uzeo Hebrang, bilo bi to kao da se djetetu da revolver, a Pašaliću, kao Mengeleu skalpel.