Novi list: 14. 7. 2000.
“LE SOIR”
SREBRENICA - POUKE PROŠLOSTI, DUG SADAŠNJOSTI
Pokojna Jugoslavija nikako da umre...
Grad više nije u središtu zanimanja glasila, ali njegova nemoć da zaliječi rane, da započne normalan život, dobro oslikava krhkost stabilizacije u čitavoj Bosni
Na Balkanu, ista žalosna činjenica već više od deset godina: jedan sukob smjenjuje drugi, ratni se metež stišava na jednom mjestu, pa se još jače opetuje na drugom. Tek što su oklopna vozila savezne vojske napustila Hrvatsku, otvorila su vatru na Bosnu i Hercegovinu. A onda su
se okupila na Kosovu. Danas, dok NATO misli da je podrezao pandže velikom organizatoru ovog nereda, Slobodanu Miloševiću, ratna prijetnja pritišće Crnu Goru. Pokojna Jugoslavija nikako da umre...U tom nizanju tragičnih klišeja, pad Srebrenice ima posebno mjesto. Zbog pretrpljenog stradanja i težine pouka koje je dao svijetu. Bio je to ponajprije krajnji rezultat, na terenu, užasne strategije etničkog čišćenja. Fizičko očitovanje ideologije mržnje i isključivosti. Okrutna veza između njezinih autora i
izvršitelja. U gradu ruševine, oko njega zajedničke grobnice: opustošena je enklava, bez ikakvog izgleda za spas, bila gošća na krvavu piru povijesti.Bilo je to za međunarodnu zajednicu bolno raskrižje posvemašnjeg kukavičluka i osvješćivanja, spasonosnog, ali zakašnjelog. Uz smiješnu zaštitu UN-a i šačicu plavih kaciga, tisuće civila bez mogućnosti da se brane, na koncu je predano krvnicima bez ikakva pokušaja vojnog otpora.
No ta je žrtva omogućila ono što do tada nisu mogli postići ni okruženje Sarajeva, ni granatiranje Tuzle, ni bombardiranje Mostara: nepopustljivost zapadnih vlada, izravno upletanje Sjedinjenih Država i početak pregovora koji će se završiti daytonskim sporazumima.
Danas je Srebrenica simbol nedovršenog mira, neostvarene pomirbe i o
bnove koja je zaglibila između birokracije jednih i umora drugih. Grad više nije u središtu zanimanja glasila, ali njegova nemoć da zaliječi rane, da započne normalan život, dobro oslikava krhkost stabilizacije u čitavoj Bosni. Sa sjenama nestalih i groznim uspomenama koje salijeću njegove izbjeglice, on će zacijelo još dugo žaliti za čitavim narodom.Ima, i sigurno će biti još puno političkih raspra. Međunarodnih konferencija. Visokih skupova na kojima se sastaju stručnjaci, diplomati, financijaši i vojni dužnosnici. NATO-ove međunarodne snage, SFOR, nastavljaju svoju zadaću, ured visokog civilnog predstavnika pokazuje svoju vlast, a Međunarodni kazneni sud tvrdoglavo, s pohvalnom odlučnošću, nastavija potragu za ratnim zločincima i jezovito prebroja
vanje žrtava. No iza tog golemog pothvata na koji gdjekada vreba umor, muškarci su i žene koji i dalje pate, zatočenici vlastitih mora, izbjeglice u svojoj zemlji. Dužnost sjećanja koja je nerazdvojiva od obveze da se pomogne, sačuvala je tu svoju važnost. Kako grad-mučenik, prepušten 11. srpnja 1995. zloj sudbini, ne bi bio iznevjeren drugi put...”, piše Edouard van Velthem.