Demokratski, ali i pomalo uvrijeđeno, Joško Kontić je dopustio nakon troipolmjesečnog rada svoga povjerenstva pravo svima da valoriziraju njegov rad i rezultate. Iako je mladi haeselesovac uvjeren da je njegovo povjerenstvo odigralo važnu, ako ne i presudnu ulogu u demistifikaciji afere »Večernji list« i otkrivanju njegovih vlasnika, rijetki su koji dijele njegovo mišljenje. Uostalom, koliko bi toga Kontić rasvijetlio da predsjednik Stipe Mesić nije počeo velikodušno »dilati« ključne transkripte u vezi s tim slučajem? O stručnoj javnosti i promatračima da se i ne govori, ali čak ni članovi povjerenstva nisu se libili ocjena o tome da Kontić nije dorastao zadaći što si je ambiciozno postavio, a o uživljenosti u ulogu istražnog povjerenika dovoljno su govorile pomalo tužne scene u kojima je još jedino šef povjerenstva zdušno izgarao u misiji »razdjevičenja« misterije Djevičanskih otoka. Ostali su nevoljko, tiho i vidno nezainteresirano sjedili u svojim stolcima kako bi omogućili održavanje zamornih sjednica na kojima je Kontić neumorno postavljao identična pitanja svjedocima koje je priveo pred povjerenstvo.
Ispočetka nadobudan, čak je i HDZ-ovac Ivan Šuker, jamačno najstručniji od svih povjerenika, posustao nakon što je Kontić nekoliko njegovih primjedbi u korijenu sasjekao, dajući im političke kvalifikacije. Uz dužno poštovanje dobrih želja, ispitivalo se tako da čak ni grubo zgražanje »ozloglašenih« svjedoka Kovača, Škegre i Zorića, od kojih je zadnji jasno rekao da je sve to smiješno te da nema sile koja će ga opet privesti Kontićevu povjerenstvu, nisu zvučale previše bezobrazno, a kamoli neutemeljeno. Osim toga, visoki saborski dužnosnici iz redova većinske koalicije čitav su projekt popratili komentarom »uvalio se do grla, pa se sada vadi«, ocjenjujući da se sve to moglo obaviti u mnogo manje vremena te karikirajući da se sve što je Kontićevo povjerenstvo pronašlo u tri i pol mjeseca moglo uz dobru volju odraditi za pukih sedam dana. Kontić uvrijeđeno i ljutito odbija nerijetke primjedbe o svom kompromiserstvu. Jer, kako drukčije nazvati rezultate višemjesečnog rada u kojima se nedvosmisleno ne utvrđuje baš ništa, osim da je bilo nepravilnosti i neregularnosti za što nam povjerenstvo nije ni trebalo budući da je to od početka privatizacije »Večernjaka« i pučkoškolcu bilo jasno.
Što se tiče pranja novca kupnjom »Večernjaka« o kojem se toliko govorilo, pa čak i u Vladinu vrhu, Kontićevo povjerenstvo »nije moglo utvrditi da je "Večernji" kupljen opranim novcem«, a konačnu ocjenu o zakonitosti financijskog poslovanja pri kupnji tih novina prepušta državnim tijelima. Tu se vraćamo na pitanje postavljeno prije nekoliko mjeseci kad su ta tijela počela istragu o »Večernjaku« i koje je također vrlo ljutilo Kontića: čemu povjerenstvo kad stručnjaci tiho i samozatajno, bez medijske pompe koja je pratila povjerenstvo, rade svoj posao? Povjerenstvo nije nadležno davati naputke sudovima o eventualnom poništenju privatizacije, ističe Kontić. Slažemo se. Zašto onda nije učinilo ono za što je nadležno, pa barem progovorilo o političkoj odgovornosti nekih bivših dužnosnika od kojih je jedan potpredsjednik Sabora, a koja je sasvim dokazana, nego i od toga pere ruke i prepušta da eventualnu odluku o tome donese saborski plenum?
U cijeloj priči jedno je ipak korisno. Kontić je konačno shvatio razliku između lagodnosti koju donosi položaj oporbenjaka te odgovornosti i stručnosti koje nalaže sudjelovanje u vlasti. Sigurno će ovoga vikenda, putujući u Sinj, sam u automobilu i bez zlobnih svjedoka, Kontić ipak zapjevati Gibonnijev hit »Ovo mi je škola«. Marija Pulić