Bez spomen-dana Balkan bi bio beznadno izgubljen i rado zaboravljen. Potonuo bi u crnu rupu i nitko oko nje ne bi uistinu želio znati što se u njoj događa. Ali to ne ide: pet godina od Srebrenice 11. srpnja, a Kofi Annan mora se ispričavati za propust Ujedinjenih naroda koji nisu zaštitili zonu predanu im na čuvanje i nisu spriječili smrt tisuća. Ili godina dana od kosovskoga rata, početkom ožujka i krajem lipnja, a svaki nositelj odgovornosti osjeća se pozvanim objašnjavati zašto je projekt Kosovo od početka bio prodor, iako Miloševićev kraj još nije na vidiku.

Bilo bi dakako nepravedno to žigosati kao terneljno političko držanje. Jer uistinu je poslije Srebrenice bilo pobuna protiv vlastite bepomoćnosti i vlastite nedjelotvornosti. Šok zbog pokolja s oko osam tisuća mrtvih i sram zbog vlastitog propusta proizveli su pritisak. Tako je bosanski rat poslije troipolgodišnjeg oklijevanja u jesen 1995. završen s nekoliko ciljanih zračnih napadaja Amerikanaca. A bez Srebrenice ne može se razumjeti ni akcija na Kosovu. Tadašnja krivnja prisilila je na djelovanje zbog novih progona i novih ubijanja. NATO-ova intervencija u korist Albanaca bila je, ma kako cinično to zvučalo s obzirom na 78-dnevno bombardiranje, i akcija djelatnog žaljenja Zapada.

No u balkanskoj politici put ne vodi uvijek prema naprijed, nego se okreće prema natrag. Ako je dakle s kosov. skom akcijom izwčena pouka iz Srebrenice, pouka izvučena s Kosova mogla bi glasiti: natrag u Srebrenicu. Kao dokaz za taj antidijalektički proces može poslužiti držanje Zapada u pitanju Crne Gore. Srpska sestrinska republika mogla bi postati poprištem idućega balkanskog rata a prošlog je tjedna taj scenarij dobio jasne obrise.

Što radi Zapad? Šuti. Nekoliko dana kasnije Njemačka se ipak pribrala za 'apel' Crnoj Gori. Da treba reagirati ravnodušno i ne pokretati referendum o neovisnosti. Toliko ravnodušnosti možda bi ponekad dobro došlo u unutranjopolitičkim prividnim raspravama u Njemačkoj. U zažarenoj balkanskoj politici ipak je odgovarajuće traženje samo izraz nedostatka koncepta, prikrivenog licemjerjem.

Balkanskom politikom Zapada upravlja strah. Strah da će opet biti uvučen u rat, čiji cilj nikomu nije jasan. Kao što na Kosovu ni do danas nitko ne zna što bi trebalo nastati iz tog UN-ova protektorata, ni za problem Crne Gore ne postoji rješenje. Oslobađanje iz Miloševićevih pandža proglašavanjem neovisnosti, značilo bi građanski rat. Crnogorski predsjednik Đukanović, čiji je glas reformista daleko bolji od glasa njegova života bogata obratima, u tom slučaju računa na pomoć NATO-a. No velika je opasnost od instrumentaliziranja.

Takvim instrumentaliziranjem Zapad je na Kosovu doživio bolna iskustva. Pobjedu Saveza nad Beogradom Albanci su zlouporabili kao dopuštenje za osvetu Srbima. Dakle snose suodgovornost što je Zapad na Balkanu opet izgubio hrabrost. Posljedična nevolja kosovske misije u Savezu je ostavila tako duboke tragove da postoji malo sklonosti za odlazak u nove pustolovine. Budući da su se osim toga i političke sankcije do danas pokazale posve nekorisnima, Zapadu su na Balkanu ruke vezane. Sloboda djelovanja opet je u Beogradu, kod Slobodana Miloševića, - piše Peter Muench.