Nakon katarze u domovini morala je na red doći i dijaspora. I čini se da je aktualna smjena u Matici iseljenika svojevrsni znak startnim pištoljem da se oglasi i neslužbeni početak rasprave koju ova nacija jednostavno mora obaviti kako bi dobila nužni odgovor na pitanje: što je Tuđmanova politika zapravo donijela dijaspori, kako se moglo dogoditi da je danas dijaspora razočarana domovinom preko svake mjere, a vrijedi i obratno, napokon što smo mi jedni drugima te kako ostvariti međusobna htijenja, ambicije i potrebe, a da se sve ne završi na folkloru, janjetini i lošem hrvatskom jeziku?
Rasprava koja po medijima upravo traje zahtijevat će i izvanredni napor povjesničara koji nerijetko zbog vlastite političke komocije svoje spoznaje plasiraju barem s 30-ak godina kašnjenja. Povjesničari će morati razjasniti kako se moglo dogoditi da mimo svih očekivanja najugledniji Hrvati iz dijaspore u povijesnom projektu stvaranja hrvatske države imaju razmjerno marginalnu ulogu.

Kako se moglo dogoditi da najorganiziranija ustanova dijaspore, Hrvatska bratska zajednica punih deset godina bude u drugom planu, napokon, zašto je komunistička vlast kasnih 80-ih godina baš Franji Tuđmanu omogućila da ode u pohode dijaspori i organizira buduću stranku? Ako je sustav prije 1990. bio "čisti mrak", kako su to tvrdili HDZ-ovci, ako su bivšu Jugoslaviju Udba i Kos temeljito premrežili, što jest povijesna istina, zašto su svi skupa pristali i dopustili da baš Franjo Tuđman ode u inozemstvo dok su druge hrvatske političke prvake držali ili u izolaciji ili u zatvoru, pritom, kako vidimo, po emigraciji nemilosrdno likvidirajući one za koje su zaključili da ih se jedino tako mogu riješiti. Deset godina poslije umjesto guranja glave u pijesak vrijeme je da nacija dobije prave odgovore.
Boris Maruna i Jakša Kušan, koji su ovih dana preuzeli upravljanje Maticom iseljenika, najprije su odaslali u javnost priopćenje u kojem poručuju da je Matica od sada otvorena za sve, da stranačka politika HDZ-a koja se protegnula i na tu instituciju, više ne vrijedi i da oni imaju jasni mandat depolitizirati Maticu iseljenika. Ova je institucija devastirana danas ne samo u ukupnom političkom smislu nego i u doslovnom fizičkom smislu, treba u tom smislu doista vidjeti što je od te institucije novoj garnituri ostavio Ante Beljo. Prilično jezgrovito o tome svjedoči sam Boris Maruna koji ističe ovih dana da je današnja Matica zapravo prava slika Hrvatske i da mu je Beljo ostavio ovu instituciju točno u onom stanju u kojem je HDZ ostavio novoj vlasti cijelu državu. Ima li u svemu tome posla za državnog odvjetnika, to ćemo tek vidjeti, no s druge strane, već sada je jasno da se Matica iseljenika svela na folklorne aktivnosti, pjevanje hrvatskih budnica i romantiziranje o Domovini.
Pedesetih godina sve je to bilo razumljivo, danas takav pristup vodi ravno u muzej. No, Ante Beljo se nikada i nije pokazao kao čovjek vizije, pitanje je razumije li čovjek uopće vrijeme u kojem živi. No, kako god u tom smislu bio skromnih kapaciteta, Beljo je bio vrlo revnosan kad se radilo o brizi da Matica služi HDZ-ovim stranačkim ciljevima. Stvar je išla tako daleko da je, kako ovih dana svjedoči Tihomil Rađa, "Beljo napao urednika Matičina časopisa jer je prenio jedan moj članak iz Vijenca. U tom članku nije se razglabalo ni o kakvim političkim ili ideološkim postavkama, nego o kompleksu pitanja iseljeništva". Bože, kakva je to pamet u koju stane i potreba da se čak i jedan Tihomil Rađa oglasi za nepodobnu osobu i to ni manje ni više nego u časopisu Matice iseljenika?
Beljine pogreške se tu, dakako, ne iscrpljuju, primjer samo pokazuje s kojom pedantnošću se jedan vojnik partije uključio u opću tuđmanizaciju Hrvatske. Naime, taj detalj, da jedan Ante Beljo određuje da je jedan Tihomil Rađa nepodoban, to je u osnovi pravi relikt dr. Franje Tuđmana! Jer, po istom obrascu, hrvatsko proljeće je tobože bilo drugo ime i prezime za Franju Tuđmana, Savka i Tripalo su tu bili beznačajni sporedni likovi, po toj crti razmišljanja se došlo do toga da Gotovac, Budiša i Čičak spadaju u "stoku sitnog zuba". Pa su tako kao mjere vrijednosti ustoličeni Milas, Manolić, Gregurić, Šarinić, Pašalić, Žarko Domljan...

Sličnoj redefiniciji stvarnosti bila je podvrgnuta i dijaspora: umjesto Kušana, Rađe i Marune vrijednosne kategorije su postali Šušak, Beljo i Mudrinić. Tuđmanovi motivi su bili banalni: poslušnike hoću umjesto onih koji misle svojom glavom! To je i dobio, doista nikada nitko od njih nije dignuo glas čak niti protiv notornih gluposti koje su zemlju i odvele na rub provalije. Zaboga, danas nam Jacques Klein otkriva da je HDZ-ova vlast skrivala podatke o nekim srpskim zločinima iako bi ih ti podaci odveli sigurno u Haag! Što ćemo još doznati o maestralnoj politici "najhrvatskije od svih hrvatskih stranaka"?
U domovini u cijelom tom kontekstu nije očekivati velikih iznenađenja, Hrvatska je već čula za toliko skandala i katastrofalnih političkih poteza da je ovdje nakon faze iščuđavanja sve primjetnija rezignacija. Prema svemu sudeći, dijaspori taj posao tek predstoji. Službeno oglašeni kraj stranačke politike u najvažnijoj instituciji koja povezuje dijasporu i domovinu, otvorit će prostor da dijaspora pokaže prevladava li kod nje "Beljina" ili "Marunina" struja, treba li ona Maticu kao modernu instituciju primjerenu kraju ovog stoljeća ili će narodna nošnja, licitarsko srce i zamuckivanje na hrvatskom ostati reference jedne podijeljene nacije koja se zapravo ne razumije.