Dežurna fraza glasi: Ustav se mijenja radi tranzicije polupredsjedničkog u parlamentarni sustav. A riječ je zapravo o procesu prijelaza iz hiperpredsjedničkog u guvernmentalni sustav, gdje jakog predsjednika zamjenjuje jaka vlada. Središte političke moći postaje premijer iako se uloga predsjednika države u nekim segmentima, po novim ustavnim prijedlozima, svodi na ulogu formalnog konkancelara. Motivi su tih odmaka transparentni. Predsjednik Tuđman je toliko zloupotrebljavao sustav koji je odabrao za obnašanje autoritarnosti, obogativši svoju i dvjestotinjak hrvatskih obitelji, do te mjere da se više ne može imati povjerenja u neograničenu vlast karizmatskog pojedinca.

Stoga autoritet moći valja vratiti parlamentu. Kao da je u proteklih deset godina parlament ostao nekompromitiran!? Nije li on bio srednjovjekovno kazalište zakasnjelog simbolizma, mirakula, destruktivnosti i osobnih animoziteta? Ta tvornica nadnaravnih osobnih dohodaka i nadrealnih povlastica funkcionirala je kao verifikacijsko, a ne zakonodavno tijelo, jer što se Tuđmanu snilo — u Saboru se zbilo. Bez razvoja pravne kulture i valorizacijske moći javnog mnijenja svaki će sustav biti u Hrvatskoj podjednako invalidan. Čemu onda promjena (s)ustava?
Ustav se u Hrvatskoj danas pravi kao nekada ZUR — prema osobama. Zašto trošiti novac za izravni, a ne parlamentarni izbor predsjednika, želi li se uvesti parlamentarni sustav? To su kratkoročne koncesije osobi Mesića, a ne dugoročna usluga funkciji predsjednika Republike. Prije svih rasprava nužno je ići na referendum o izbornom sustavu, jer on generira strukturu i odnos političkih snaga — civilni ili partijski izborni zakon?
Vrijeme zahtijeva stvaranje dužnosnika koji su se afirmirali kroz stručnu javnost, a ne stranačku tajnost, pozitivni kadrovski domino, koaliciju struka, a ne stranaka, kraj partiokratske diktature nad vođenjem države i razvojem društva. Ali hoće li to ljudi od partija htjeti odlučiti?
Ako je cilj izbora i jedna od globalističkih kondicija zbog dinamike međuovisnosti i intenziteta donošenja međudržavnih odluka — stvaranje efikasne vlade, ne bi li onda umjesto za stranačke liste birači morali glasovati za liste s eksplicitno predloženim vladama? Recimo, grupa građana, udruženja, NGO-i mogli bi na svoje liste, primjerice, za premijera staviti dr. Velimira Sriću, za ministra znanosti dr. Nenada Trinajstića, za ministra gospodarstva Željka Čovića, za ministra kulture Dimitrija Popovića, za ministra prosvjete Ivu Pogorelića itd. Glasujući za stranačke liste, birači ne znaju za koju vladu glasuju, a ona će im poslije krojiti političku i gospodarsku sudbinu, ošamućujući ih stranačkim nepotizmima.
Utoliko nije točan Mesićev stav da ova vlada nije šestostranačka nego Račanova, jer Račanovu vladu nije izravno izabrao narod nego parlament u kojem šestorica, a ne Račan, imaju većinu. No to ne znači da stranački koalicionisti moraju debalansirati funkciju primusa inter paresa nakon realiziranog postizbornog pregovaračkog paketa.
Građanski sustav nominiranja izabranicima bi omogućavao odgovornost prema lokalnoj zajednici koja ih je kao svoje predstavnike željela u Saboru. U protivnom će sabornici i nadalje biti na usluzi unutarstranačkom režimu nedemokracije, a ne biračima. Dapače, demokracija će se ponovno iskorištavati za stranačke i osobne promocije, a ne za cjelovit razvoj društva i države. Da bi se u tome uspjelo, moralo bi se i ozbiljnije promisliti o funkciji gornjeg doma. Plediranje za njegov opstanak je podilaženje sadašnjem sastavu tog doma i HDZ-u. Čemu Županijski dom u unitarnoj državi? Nije li to bila komedija od početka?
Senat ima svoju ulogu, posebice u vanjskoj politici, ali i on u mnogim državama reflektira unutardržavnu složenost. Dosadašnja iskustva pokazuju da je Županijski dom bio preskupi pleonazam, jedna sasvim nepotrebna tautologija Zastupničkog doma, lokacija u kojoj nikada nisu vođeni nekakvi regionalni razgovori.
Hrvatska bi se ponajprije trebala situirati na tradicionalan način, zemljopisno obnavljajući svoje povijesne zemlje koje su imale sabore: Dalmaciju, Slavoniju, Hrvatsku, Dubrovnik i Istru, a onda ići na konstituiranje međuzemaljskog "Zavičajnog doma". Hrvati su proživjeli tisućljeće u odvojenim pokrajinama i uvijek težili za integracijom, zašto bi onda u integriranoj državi tražili razdruživanje i hvatali se — iz straha od državnog nestanka — za umjetne teritorijalne razdiobe na županije ili okruge?
Jasno je da bi o svemu tome trebali odlučivati narod i Sabor. Ali ne onakav Sabor kakav smo dosad gledali — patrijarhalno sijelo koje idolopoklonski štuje glavara izbjegavajući obnašanje individualne saborničke odgovornosti, trodiobu vlasti i elektroničko glasovanje. Parlamenti postaju preglomazne ustanove u doba sve (a)žurnijeg donašanja odluka.

Nužno je restrukturirati Sabor, tako da u njemu, oko njega i s njim počne dominirati ideal internetizacije, a ne nasjedavanja, čime bi se sabornicima oslobađalo vrijeme za kontakt s građanima te intelektualno i etičko usavršavanje. Američki je Kongres poznat po najvećoj svjetskoj knjižnici, a hrvatski Sabor po sjedenju u restaurantu.
Sabor bi trebao prestati biti mjestom fizičke odluke, već simbol autorizacije odlučivanja, jer sabornik nije dužan slušati svoje gnjavatorske kolege nego biti prisutan svojom šifrom u toposu glasovanja. Ali za sve to potrebno je imati vizija, a sadašnje sabornike najčešće muči saborska penzija.