Nakon što smo, nadamo se, u prošloj kolumni (SD, 8. srpnja), uspjeli dokazati da Hrvatskoj ne prijeti veća opasnost od desnog ekstremizma, postavlja nam se pitanje a što je s rabotom ekstremne ljevice. Vjerojatno i ona nije opasna za Hrvatsku. Veći dio krajnje ljevice fizički je ostario, a svojim idejama ne može pokrenuti ni one koji najviše pate od katastrofalne gospodarske politike bivšega režima i očito neizbježivih poteza sadašnje vlasti, a to su radnički i seljački stalež te umirovljenici.

Hrvatski ljevičari, koje navodno predvodi patuljasta stranka Stipe Šuvara SRP i još neke grupacije tzv. socijalističke orijentacije, toliko su ostali zaglibljeni u vlastitu prošlost da danas izgledaju neatraktivni i najvećim gubitnicima starog i novog režima. Ni razni "profesionalni antifašisti" kao bivši subnorovci i obožavatelji djela i lika Josipa Broza Tita nisu sposobni sagledati svoje prošle pogreške da bi se predstavili kao ljudi današnjice ili čak budućnosti. Svi oni skupa strašno zaudaraju na politički naftalin propaloga jugokomunizma.
Pa ipak opasnosti od ekstremnog ljevičarenja u Hrvatskoj nisu posve nestale kao u nekim drugim postkomunističkim zemljama, primjerice u Poljskoj, Češkoj ili Mađarskoj. Ta opasnost dolazi iz nekih malih intelektualnih i gospodarstvenih krugova koji još uvijek smatraju da je Jugoslavija bila "sretno rješenje" s obzirom na tešku prošlost "svojih" naroda i opasnosti koje im navodno prijete iz inozemstva. To jugokomunističko raspoloženje najizrazitije predstavlja grupica intelektualaca oko Šuvarove partijice.
Druga ne manja ljevičarska grožnja prijeti sa stranica nekih ekstremističkih novina kao što su Feral Tribune i djelomično Nacional. Gotovo nema autora u Feralu koji nije zaražen bolešću općeg negiranja svega što je specifično hrvatsko, a u Nacionalu time se odlikuje Srećko Jurdana koji je od nekoć vatrenog hadezeovca i propagatora europskih fašističkih "veličina" postao ogorčeni kritičar svega što je učinjeno u desetljeću Tuđmanove vladavine.
Jezik mržnje koji zrači iz Ferala i dijelom iz Nacionala toliko je zarazan da je pravo čudo kako nije zahvatio neke neuravnotežene osobe koje bi njihove riječi mogle pretvoriti u nedjela koja spadaju pod nadležnost policije. No, očito su čitatelji tih publikacija racionalniji od njihovih autora pa sva pretjerivanja ne shvaćaju doslovno.
Opasnost ekstremnog ljevičarenja bit će latentna sve dok naši "profesionalni antifašisti" ne shvate neke osnovne pogreške iz svoje ne baš slavne prošlosti i ne zatraže oprost od naroda za sve svoje nepodopštine, a tih nije bilo malo. Jer svaki antifašizam nije prihvatljiv! Napokon, i Josip Visarionovič Staljin bio je istaknuti vođa svjetskog antifašizma.

No, samo demokratski antifašizam spada u civilizacijske tečevine modernoga svijeta. Totalitarni, posebice boljševički antifašizam, nije bitno drukčiji od svoga pobratima fašizma. U stanovitom smislu je i gori, jer komunizam je obmanjivao svijet divnim riječima o slobodi i jednakosti pojedinaca i naroda, općem blagostanju za sve u svojevrsnom "raju na zemlji", bratstvu među narodima, svjetskom miru i koegzistenciji među političkim sustavima itd. A u praksi pogubio je više ljudi nego nacizam i fašizam skupa. Nacifašizam je bio barem iskren u svojoj antidemokratskoj zloći.
Naši aktivni i pritajeni ekstremni ljevičari (zanimljivo je da uvijek nastupaju u duhovnoj i organizacijskoj vezi s jugoslavenstvom) nisu svladali neke osnovne lekcije iz predmeta pod nazivom "Povijesne neminovnosti", pa još uvijek tapkaju na mjestu svojih okoštalih ideja i kompromitiranih prijedloga kao da se u posljednjem desetljeću u Europi i svijetu nije ništa bitno promijenilo. Stavljamo im na razmišljanje nekoliko povijesnih istina pa neka iz njih izvuku pouke.
1) Komunistička partija Jugoslavije odustala je od razbijanja, po vlastitoj formulaciji, "tamnice naroda" Jugoslavije tek onda kada je to naredio Staljin, koji je osjetio da mu karađorđevska tvorevina više ne smeta kao leglo ruske bjelogardijske emigracije.
2) Jugoslavenski komunisti digli su ustanak protiv njemačkih i talijanskih okupatora i njihovih domaćih saveznika tek po naređenju Kominterne koja nije bila ništa drugo nego sekcija sovjetskog ministarstva vanjskih poslova. KPJ je bila gotovo boljševičkija od sovjetske Kompartije. Komunisti u Jugoslaviji bili su do 1948. veći kvislinzi SSSR-a nego ustaše Italije i Njemačke.
3) Još tijekom tzv. NOB-a komunisti su počeli s "klasnom borbom" progoneći ne samo svoje tadašnje stvarne i izmišljene protivnike nego i buduće "narodne neprijatelje". Komunisti nisu nikad ni pomišljali na stvaranje demokratskog višestranačja i društva sa slobodnom ekonomijom i neovisnim intelektualnim životom. Oni su bili čvrsto odlučili stvoriti "sovjetsku" Jugoslaviju, što je priznao i sam Edvard Kardelj.
4) Iako pretežiti dio boraca NOB-a nije bio komunistički orijentiran, vodstvo KPJ preuzelo je nakon rata sve oblike i sadržaje sovjetskog sustava. Uništilo je seljaštvo, marginaliziralo građanstvo, proganjalo vjernike, krvavo se osvetilo nacionalistima, prekinulo prirodne veze sa zapadnim svijetom i indoktriniralo mladež.

5) Premda je nakon sukoba Staljina s Titom (a ne obratno) imalo priliku demokratizirati zemlju, jugokomunističko je vodstvo nastavilo s dotadašnjom politikom, da bi je nešto kasnije olabavilo, ali nikako u smislu zapadne demokracije. I kad je dobilo novu šansu za demokratsku obnovu u vrijeme hrvatskog proljeća i srbijanskog liberalizma nije je iskoristilo već je naprotiv povećalo represije. Zahvaljujući hladnom ratu i inozemnim kreditima uspjelo mu je podignuti životni standard, ali ni približno onakav kakav je bio u susjednim zapadnim zemljama. Stoga je smrću europskog komunizma morala propasti i komunistička Jugoslavija.
Sve dok naši lijevi ekstremisti ne priznaju te svoje propuste neće izići iz svoje sektaške rupe. Ostat će potencijalna prijetnja demokratskom društvu samo ako ono ne bude dovoljno imuno na njihove zastarjele ideje i njihov jezik mržnje.