Treniranje kaubojštine dobilo je adekvatan odgovor, diplomatska se rukavica učas pretvorila u bokser. Odlučno reagirajući na sasvim nediplomatski ispad američkog ambasadora Montgomeryja u vezi sa slučajem “Enron”, vicepremijer Goran Granić kompletirao je sliku hrvatske vanjske politike “novog smjera”: u principu s međunarodnom zajednicom vrlo kooperativna, u obrani nacionalnih interesa postaje energična i tvrda. Nova hrvatska vlast ispunjava sve uvjete koje je svijet Tuđmanu uzaludno postavljao: odbacila je nacionalistički diskurs, provodi demokratizaciju zemlje, Srbe tretira kao građane Hrvatske, surađuje s Haškim sudom, prilagođava se standardima zapadnih integracija. Ali neće da potpiše aranžmane koji bi naciji bili mlinski kamen oko vrata.

William Montgomery bio je pred koji dan vidno uzrujan i ljut, jer se dogovaranje posla izmedu Hrvatske i “Enrona” nije razvijalo predviđenim tempom, pa je svisoka Hrvate poučio kako “moraju shvatiti da Amerikanci i stanovnici većine zemalja na zapadu veoma ozbiljno shvaćaju sklapanje sporazuma, potpisivanje ugovora ili slično prihvaćanje nekih obveza”. Tražeći da Zagreb odmah ispuni obaveze protokola iz Houstona, ignorirajući stav Hrvatske da joj za dogovaranje detalja treba dodatno vrijeme, američki je ambasador baš kao da podučava divljake, zaključno još jednom ponovio: “Kad nešto potpišete, onda še toga morate i pridržavati.” Možda više od riječi govorio je njegov prijeteći ton. Montgomery je bio toliko bijesan da nije vodio računa ni o tome kako ne bi smio nastupati kao uspaljeni zagovornik poslovnih interesa jedne privatne firme. Američki se ambasadori ni prema Tuđmanovoj vlasti nisu tako ponašali. Osim toga, kako je već primijećeno, šamaranje ovoga puta nije uslijedilo zbog kršenja ljudskih prava, povratka izbjeglica ili neke druge demokratske norme, kojima se Amerika predstavlja zaštitnikom.

Vicepremijer Granić reagirao je smireno i odlučno. Montgomeryjevu izjavu proglasio je neprimjerenom, jer “u fazi pregovora daje političke ocjene o posve gospodarskom pitanju”. Nadao se, rekao je, da se iz dosadašnje suradnje bivše vlasti s “Enronom” moglo naučiti kako nije dobro miješati politiku i gospodarstvo. Aludirao je pritom na okolnosti u kojima je došlo do aranžmana s tom moćnom američkom firmom. Poznato je da je Tuđman s “Enronom” sklopio po Hrvatsku katastrofalan dogovor, preko biznisa namjeravao je postići neke političke ciljeve. Nova se vlast pokušava izvući iz te klopke. Znalci drže da je možda bolje odustati, pa platiti nekoliko desetaka milijuria dolara odštete, nego ući u realizaciju tog pogubnog dogovora.

Za razliku od nekih hrvatskih medija, koji tvrde da nepotpisivanje ugovora s “Enronom” predstavlja dosad najveću blamažu nove hrvatske vlade, čelnici nove vlasti primjećuju da se ni Amerika nema čime dičiti. Predsjednik Republike Stjepan Mesić tvrdi da je prvi aranžman s “Enronom” plod političkih dogovora, a ne poslovne logike te podsjeća kako je Tuđmanu obećavano da će “uz sve počasti, zrakoplovstvo, pješadiju, tambure i bubnjeve biti dočekan u SAD-u”, da “hrvatski časnici neće morati u Haag” te da će Zvonimir Bušić, koji izdržava kaznu u Americi, najvjerojatnije biti prebačen u Hrvatsku. Za ostvarenje tih ciljeva Tuđman je “Enronu” pristao platiti 120 milijuna dolara više.

Dogovor je skandalozan i kompromitirajući, ali ne samo po pokojnog “poglavara” Hrvatske, nego i po Amerikance. Ni “Enronu” ni američkom ambasadoru ne može služiti na čast, niti će njihovoj reputaciji pomoći pročuje li se u kakvom su aranžmanu sudjelovali. Naravno, oni mogu reći da nisu odgovorni što se jedan bolesnik zanosio neostvarivim maštarijama. Ali, sudeći po svemu, Tuđmanove američke snove oni su pothranjivali. Istina, Montgomery je nedavno izjavio kako je Pašaliću osobno rekao da Clinton Tuđmana nikada neće pozvati, svojedobnu informaciju Ministarstva pravosuđa o mogućem Bušićevu transferu u Hrvatsku hitro je demantirao. Ali je istodobno Bušićeva, na Tuđmanovu dvoru zbrinuta, supruga, bila pozivana na sva Montgomeryjeva druženja, mada je njen muž po američkim zakonima počinitelj jednoga od najtežih zločina i u zatvoru je već više od dvadeset godina. To je samo jedna u nizu ambasadorovih dvosmislenosti.

Predsjednik Sabora Tomčić ovih dana također primjećuje da je Tuđmanov ugovor s “Enronom”, ekonomski “nepravedan prema Hrvatskoj”, “u političkom smislu nepovoljan i za SAD”. Tomčić smatra kako Amerika ne može sebi dopustiti da brani jedan loš ugovor, povoljan samo za jednu, a krajnje štetan za drugu stranu, jer “SAD tako gubi na vjerodostojnosti”. Svojim skakanjem u prilog “Enronu” Montgomery je delegitimirao američku politiku i ostavio bez riječi sve one koji vjeruju da su Washingtonu prioritet demokratske vrijednosti.

Dok ambasador Amerike inzistira na jednom evidentno pljačkaškom ugovoru - što ide sve do prijetnje i ucjene - istodobno se u američkoj javnosti postavljaju zahtjevi da se Zagreb ekonomski svakako podupre. Tako “New York Times” baš ovih dana piše da je Hrvatska, jedina na Balkanu, “radosni izuzetak”, ali da njeno ekonomsko stabiliziranje svijet svakako mora pomoći. Navodeći kako je Tuđmanova krađa “bila tako velika da je uništila hrvatsku ekonomiju”, list tvrdi da je Hrvatskoj potrebna “veća zapadna potpora od one koju sada prima”, no također primjećuje da je međunarodna zajednica dosad uglavnom ostala na obećanjima.

Bez obzira na nevolje s, “Enronom” i ispade jednog ambasadora, koji se ponekad ponaša kao gubernator, Hrvatska mora ostati otvorena prema svijetu i kooperativna u odnosima s međunarodnom zajednicom. Račanova vlada ne smije odustati od politike i ponašanja koje svijet prepoznaje kao jedinu “radosnu iznimku” cijele regije. Ali isto tako mora tvrdo braniti dostojanstvo i interese Hrvatske, ne smije dopustiti da je bilo tko tretira kao banana-republiku ili kravu muzaru. Način na koji se nova vlast postavila prema “Enronu” pokazuje da ona nikako nije izvršitelj inozemnih scenarija, kako je ostaci tuđmanovaca optužuju. Čvrst stav u ovoj stvari također ukazuje na to da se za suradnju s Haagom, povratak izbjeglica i općenito demokratske standarde Hrvatska odlučila ne zbog inozemnog diktata, nego zato jer to osjeća kao vlastiti interes. To je jedan od najboljih zaključaka koji se iz slučaja “Enron” mogu izvući.