Financijska ovisnost o državi stvara slatku vezu medija i politike

ZAGREB, 16. srpnja – Međunarodni centar za obrazovanje novinara (ICEJ) i Zaklada Konrad Adenauer organizirali su ovih dana okrugli stol posvećen medijskom zakonodavstvu i iskustvima u njegovoj primjeni, kako u razvijenim, tako i u tranzicijskim zemljama te posebno u Hrvatskoj. Jedno od najzanimljivijih predavanja bilo je ono vezano uz medijsko zakonodavstvo i odnos politike i medija.
Idealna slika bila bi, da mediji politiku doživljavaju na informativnoj razini, da o političkim događajima, osobama i drugome izvještavaju, da u određenim situacijama donose i svoj stav, te da time predstavljaju sponu i igraju ulogu korektiva javnosti prema politici i političarima na vlasti.
Dakako, u stvarnosti takva slika ne postoji. Mediji su toliko slatki, a mogućnost manipuliranja medijima toliko je primamljiva, da političari jednostavno ne mogu odoljeti težnji da svoj utjecaj šire i drukčijim načinima nego što je to javno izrečena riječ. Osim toga, i novinari su politička bića pa im je teško, nekima i preteško, odvojiti posao od osobnih uvjerenja. Činjenica je zato da je utjecaj političara na medije ponekad i izraženiji nego što bi bio, da se ostvaruje samo kroz izvještavanje o njima i njihovim aktivnostima. To nije hrvatska posebnost.
No, različita su zakonska rješenja kojima se taj utjecaj pokušava što je više moguće umanjiti. Budući da je televizija izuzetno utjecajan medij, jasno je da su i borba za kontrolu nad njom i pokušaji zakonskog oslobađanja od takvih pritisaka najizraženiji upravo na televiziji. U Bugarskoj, primjerice, članove Nacionalnog vijeća za TV i radio biraju parlament (pet članova) i predsjednik države (četiri člana). Iskustvo je pokazalo da sustav ima previše rupa i da je utjecaj politike još uvijek suviše jak.
U Njemačkoj su sustavi kontrole različiti prema javnim i prema privatnim televizijskim stanicama. Sloboda emitiranja i izvještavanja, kao i svugdje, zajamčena je ustavom. No, u praksi se također pokazuje da utjecaj države nije potpuno izbjegnut. Prvi stupanj kontrole ostvaruje se putem televizijskih vijeća što ih ima svaka stanica, a u koja je uključen širok krug zainteresiranih skupina (gledatelja), njih 50 do 70. U njima je vrlo malo političara, ali kroz neformalna druženja simpatizera određenih političkih opcija utjecaj politike ipak može biti jak. Zbog toga je tamošnji ustavni sud naložio osnivanje posebnih stručnih komisija (KEF – u slučaju javnih, i KEK u slučaju privatnih tv stanica) u koji ulaze stručnjaci ranga sveučilišnih profesora. Njihova se funkcija u vijeću ne plaća. Već su samim statusom profesora – prema njemačkom ustavu neovisnost znanosti izuzetno je visoka i vrlo poštovana – neovisni od utjecaja. Jedna od njihovih zadaća je, u slučaju javnih televizija, istražiti, nadzirati i odobriti subvencije države za određene programe. Budući da financijska ovisnost i ovisnost o proračunu stvara jake preduvjete za snažan politički utjecaj, takva ih stručna komisija nastoji maksimalno umanjiti ali i onemogućiti da zbog političkog neslaganja određeni programi izgube financijsku potporu.
S druge strane, kod privatnih tv postaja, stručna komisija je tijelo koje mora odobriti udruživanje (primjerice PRO 7 i SAT 1), pazeći da neki elektronski medij ne ostvari više od 30 posto udjela na tržištu, budući da bi se veći udio mogao ocijeniti »monopolom mišljenja«.
Nijemci su, vidi se, učinili maksimum da onemoguće politički utjecaj na medije, posebno u slučajevima kad politika, kroz proračun, daje novac. U tom bi kontekstu iskustva razvijenih trebalo primijeniti i u Hrvatskoj, posebno uoči izbora Vijeća HRT-a i donošenja novog zakona o HRT-u. Jer, pretvaranjem u javnu televiziju, televiziju koja većinu prihoda ostvaruje nekomercijalnim načinom, i naša televizija lako može biti podložna utjecaju politike, a to bi, držeći se osnovnih demokratskih principa, trebalo maksimalno izbjeći. Financijska ovisnost uvijek otvara mogućnost manipulacijama na svim ostalim razinama. Kako na televiziji tako i u medijima općenito.