Najviši se dužnosnici mogu mijenjati, ali javnost ne smije strahovati od promjena u odnosima triju središta političke moći
Dugoočekivana inicijativa za ustavne promjene dobila je saborski "blagoslov", ali će trebati još mnogo usuglašavanja i političkih kompromisa da završni tekst osigura potrebnu dvotrećinsku potporu. Ono što najviše ohrabruje je očita spremnost predsjednika Republike, Vlade i saborske većine da se istinski usuglase o međusobnoj podjeli ovlasti i odgovornosti, što je i osnovni preduvjet da se sadašnji polupredsjednički sustav transformira u parlamentarni.
Koliko će, pak, parlamentarizam biti "čist", kako se to uporno ponavljalo, nezahvalno je procjenjivati, jer su brojna pitanja i nadalje otvorena. Možda i nije daleko od istine da bi nova rješenja, pogotovo glede mogućnosti raspuštanje Sabora, bila najbliže onome što iskusni ustavotvorac Vladimir Šeks naziva kancelarskim modelom budući da je od tri naizgled ravnoprava središta političke moći jedno od njih ipak "ravnopravnije". Riječ je o ulozi samoga premijera, koji je svojim inicijativama i pravom supotpisa zapravo i ona spona koja povezuje Predsjedničke dvore, s jedne, i parlament, s druge strane. To, istine radi, i ne mora biti slabost predviđenih ustavnih promjena podsjetimo li se da slični modeli uspješno funkcioniraju u Njemačkoj i Austriji.
Bitnije je u svemu to da jesenske ustavne promjene izdrže ispit podulje vremena, kako to naglašava i Dražen Budiša, s obzirom na to da bi principijelnost trebala biti iznad konkretnih kadrovskih rješenja, a i aktualnih političkih i međustranačkih dilema. Drugim riječima, nova će rješenja imati smisla ako se iz njih ne iščitava mogućnost da redefinirane ovlasti ključnih državničkih figura budu tumačene "ekstenzivno", kao što je to činio Tuđman, ili da će predsjednik sam sužavati okvir djelovanja, kao što to voli naglašavati Mesić, odnosno hoće li premijer biti potiskivan poput Mateše ili će biti sjecište svih političkih silnica, poput "kancelarskog" Račana. Najviši se dužnosnici, dakle, mogu mijenjati, ali politička javnost ne smije strahovati od promjene odnosa među Saborom, Vladom i predsjednikom.
Važno bi također bilo, na što upozorava Zdravko Tomac, da se ne mijenjaju izvorišne osnove Ustava, o kojima se prije deset godina vodila burna rasprava. Tadašnja oporba nije shvatila zašto je potrebno naglašavati da je Hrvatska sljednica ZAVNOH-a, uz navođenje ustavnih rješenja iz komunističkog razdoblja. Pokazalo se, međutim, da je upravo to dalo legitimitet odlukama Badinterove komisije o diplomatskom priznanju teritorijalne cjelovitosti RH, a i da je u političkom smislu priječilo razne revizionističke pokušaje vezivanja demokratske Hrvatske uz osovinsku NDH.
Nije bez značenja ni definiranje Hrvatske kao "nacionalne države hrvatskoga naroda i države pripadnika inih naroda i manjina". Ako bi se Hrvatska svela samo na građansku državu, čemu su također skloni pojedini politički krugovi, to bi moglo imati za posljedicu zanemarivanje, pa i ignoriranje, specifičnih nacionalnih prava. Ustavne su promjene, međutim, i prilika da se i u navođenju manjinskih zajednica napravi reda, na čemu s pravom inzistira Vesna Pusić, ne bi li se spriječile manipulacije kakve su prije dolazile do izražaja u razdvajanju "starosjedilačkih" od "došljačkih".
Neka bi se otvorena pitanja ipak mogla dodatno preispitati. Županijski je dom, unatoč prijašnjem protivljenju ekspertnog tima s Pantovčaka, zadržan kao "rezervna klupa" za zaslužne stranačke kadrove. Govori se da će mu biti proširene ovlasti u uobličavanju "regionalnih interesa", a i da će mu biti ostavljen suspenzivni veto, od kojeg dosad nije bilo opipljivije koristi. Sve su to tanašni argumenti jer se pitanje lokalne uprave i samouprave u osnovi rješava decentralizacijom ovlasti i redistribucijom sredstava, a svaki je član Zastupničkog doma ionako i "veleposlanik" svoje županije ili regije. No, zastupnici su već u više navrata pokazali da im je njihov materijalni status draži od izigravanja isposništva.
Željko KRUŠELJ