Zašto je Slavko Linić, jedan od rijetkih menadžera u Vladi, sve nepopularniji u medijima?

Da ste vlasnik poduzeća, kome biste od hrvatskih političara povjerili važnije direktorsko mjesto u svojoj kompaniji? Čini se da je Slavko Linić, medijima sve omraženiji potpredsjednik Vlade, jedan od rijetkih koji bi za što takvo došli u obzir. Sve ono što Linića sada čini nepopularnim političarom, kao da mu je menadžerska referenca - odlučan je, beskompromisan, a očito je da je, za razliku od većine ljudi u hrvatskoj političkoj areni, navikao tvrdo raditi. Iako pripada stranci koja ima profiliran ideologijski okvir, Linić ne govori kao ideolog. Jedan je od rijetkih hrvatskih političara koji ne uspijeva izgovoriti demagošku frazu, a niti suspregnuti prezir prema ispraznoj demagogiji, čak i kad se ona spada u ideologijski spektar njegove stranke.
Linić je još kao riječki gradonačelnik o sebi govorio kao o financijeru. Grad je vodio kao direktor i godine njegova mandata na Rijeci su ostavile pozitivan trag. Brinuo se o naplati komunalnih naknada, poslovno aktivirao gradsku imovinu i gledao pod prste onima kojima je grad davao novac. Prvi se u Hrvatskoj profilirao kao moderni političar - menadžer javnih dobara. Posao političara je da optimalno, s najmanje troškova, građanima pribavlja javna dobra. Još kao riječkoga gradonačelnika efikasnost ga je zanimala daleko više nego javna slika o njemu. Prema tome, naravno, nije moderan političar, naime, nije onaj koji svakodnevno prati javnomnijenjska istraživanja i svoje postupke usmjerava prema sugestijama medijskih stratega. Inače ne bi ušao u sukob s riječkom kulturnom scenom, prije svega s tadašnjim direktorom moderne galerije Berislavom Valušekom, koji je za racionalnoga Linića bio neobuzdan potrošač novca poreznih obveznika. Posizanje političara u sferu kulture nikada nije dobro prihvaćeno, a Valušek nije bio čovjek bez referenci i rezultata rada. Ipak, Linić ga je smijenio i nikad se nije otresao javnoga dojma kako ni jedna strana u žestoku sukobu nije iz njega izašla bez grijeha. Kad je preuzeo jedno od najnezahvalnijih mjesta u državnoj upravi, poziciju potpredsjednika vlade zadužena za privredu, Linić se nastavio ponašati kao i ranije. Ne zanimaju ga ni slatkorječiva demagogija, niti trenutačni reiting u javnosti. Ako je Rijeka u njegovu mandatu funkcionirala kao poduzeće koje pribavlja javna dobra svojim građanima, oblast koju je preuzeo i mimo svoje volje morao je početi organizirati kao »stečajni upravitelj«. Krizni menadžement vještina je daleko složenija od one potrebne za upravljanje stabilnim poduzećem, a stvarne Linićeve ovlasti nedostatne su za njegov stil političkoga djelovanja. Sputan je i ograničenjima što proizlaze iz koalicijskih sporazuma, ali i činjenicom da Vlada nije prihvatila načelo diskontinuiteta prema Tuđmanovu režimu, pa su nekompetentni činovnici antidemokratskoga režima jedini servis što mu je na raspolaganju. Linić je mikroekonomist, kojeg biste u svome poduzeću rado vidjeli kao financijskoga direktora, a ta su znanja za upravljanje gradom prijeko potrebna.
Prikupljati naknade, aktivirati gradsku imovinu i optimalno trošiti tako prikupljen novac za javna dobra, od kulture do prijevoza i komunalnih usluga, maksimum je koji se može očekivati od dobrog gradonačelnika, kakav je bio Linić. Upravljanje državnim makroekonomskim agregatima, međutim, nije samo posao mikroekonomista. Linić za sada na novome poslu funkcionira kao mikroekonomist, analizira stanje hrvatske privrede u stečaju i prosuđuje koja poduzeća imaju proizvod što ga mogu valorizirati na tržištu, kome valja pomoći tako da se stečajnim postupkom oslobode dugova, nekompetentnih vlasnika i kvazimenadžera, ali i viška zaposlenih i da neopterećena započnu tržišnu utakmicu. Na sebe preuzima i gnjev onih kojima je strašni sud tržišta presudio kraj - likvidaciju. Jedino što mu se ozbiljno može prigovoriti u dosadašnjem radu činjenica je da Vlada još funkcionira u okvirima ekonomske politike »stabilizacije« što ju je koncipirao zloglasni Borislav Škegro, ekonomske politike koja precijenjenom kunom subvencionira uvoz a kažnjava izvoznike.
Od gradonačelnika se očekuje da bude samo mikroekonomist, a mjesto na kome je sada traži i temeljito makroekonomsko obrazovanje, ili blisku suradnju s vrhunskim makroekonomistima kakvih Hrvatska ima malo, na primjer s prof. Stjepanom Zdunićem ili dr. Branimirom Lokonom. Mjerama makroekonomske politike onim poduzećima što ih mikroekonomist Linić vodi kroz stečajno čistilište, mora se osigurati zaštita i razvojni poticaj.
U uvjetima kad je država upropaštena prezaduživanjem staroga režima, zaduživanjima koja su otišla u potrošnju, a ne u investicije, kad su rasprodani nacionalni resursi što ih se obično zove »obiteljskim srebrom«, a funkcija im ne bi trebala biti ona koja obično pripada »obiteljskome srebru«, dakle tezauriranje, nego bi oni trebali biti nosiocima razvoja, manevarski prostor makroekonomskih poteza, vrlo je ograničen.
Porezna rasterećenja i makroekonomskim mjerama osigurani povoljniji uvjeti poslovanja u današnjim okolnostima ne moraju rezultirati očekivanim porastom investicija. Realni okvir Linićeva rada za medije, koji se često pretenciozno smatraju »petom vlašću« (uz zakonodavnu, izvršnu, sudbenu i monetarnu), manje je zanimljiv od ideoloških i demagoških fraza ili od zakulisnih političkih spletki, koje su bliže dominantnome poimanju »realne politike« negoli Linićev ekonomski racionalizam. Iako novinari u nas imaju vrlo visoko mišljenje o svojoj socijalnoj ulozi, u oči upada da su samo rijetki od njih temeljito socijalno obrazovani. Zbog neobrazovanosti lako upadaju u zamke klanovskih sukoba i političkih spletki, a nasuprot poplave intervjua i »pouzdanih« informacija iz »pouzdanih izvora« o zakulisnim događajima, u medijima gotovo da nema ozbiljnih normativnih ekonomskih, socioloških i politoloških analiza. U povišenu tonu sukoba s medijima, Linićev se gnjev na novinare može tumačiti kao prijetnja. Taj tvrd protivnik Franje Tuđmana i njegove sljedbe čak je doživio da ga se izjednačuje s nekadašnjim diktatorom.
Prijeka narav i nepostojanje interesa za svoj trenutačni reiting u javnosti, dio su Linićeva stila i zbog tih osobina ovaj financijaš nikada ne bi bio uspješan premijer. Žalosno je, međutim, da neprepoznate ostaju vrednote koje je kao političar unio u nacionalni javni život. Njegovo samoodređenje kao »financijera«, dakle, kao menadžera koji nastoji optimalno, s minimumom novca poreznih obveznika, pribavljati javna dobra, »postideologijska« je politička odrednica, sukladna Giddens-Blair-Clintonovim vrednotama »trećega puta«, odnosno u domaćim okvirima pobjedničke političke koalicije liberala i socijaldemokrata. Mediji u nas, nažalost, »više vole« političare »opće prakse«, čija moć proizlazi iz pozicije u stranačkoj hijerarhiji i reitinga u javnosti, što se stvara i ideologijskim maglama. U trenutačnoj je vladi nekolicina ljudi koji svoju poziciju legitimiraju posve drukčije: najuočljivije je troje nestranačkih eksperata prof. Ana Stavljenić-Rukavina, Pave Župan-Rusković i prof. Stjepan Ivanišević. Sve troje u svojim je resorima započelo oštre reforme, dirnulo u postojeće odnose snaga, što je izazvalo i tvrde otpore, pa i javnu kampanju za njihovu diskvalifikaciju. »Političarima« se to rjeđe događa i oni poteze mjere prema odnosu snaga, a ne prema »obvezama« koje im proizlaze iz struke. Linić je, očito, bliži skupini eksperata, negoli stranačkim »aparatčicima« što su se na osnovi »zasluga« našli na čelu pojedinih resora. Već zato ga kompetentna novinarska struka ne bi trebala kažnjavati za svaki potez uvjetovan ekonomističkim racionalitetom, a ne oportunitetom i željom za podizanjem ugleda u javnosti.