Umjesto da preporučuju EU koga treba pozvati na summit, hrvatski bi državni vrh trebao nastojati tim summitom nedvosmisleno otvoriti Hrvatskoj europsku perspektivu
Potkraj studenoga u Zagreb bi htjeli doći Jacques Chirac, Gerhard Schröder, Tony Blair i još dvanaest predsjednika država ili vlada europske petnaestorice. Dakle, baš cijeli EU vrh. Ali to još nije sve. Oni bi sa sobom poveli i svoje ministre vanjskih poslova, njih petnaest komada. Treba li te likove uopće puštati u Hrvatsku? Jer, eto, Đapić je već prepoznao da oni dolaze obnoviti Jugoslaviju i najavio da će ozbiljno protestirati protiv toga. Vjerojatno će mu se pridružiti još koji političar slične težine i svjetonazora. Zapravo, postoji li bilo koji drugi razlog osim obnove bivše Jugoslavije zbog kojeg bi petnaest europskih šefova država i njihovih petnaest ministara poželjeli baš u Hrvatskoj održati sastanak na vrhu sa svojim kolegama iz Hrvatske, BiH, Makedonije i Albanije pozvavši još u goste srbijansku opoziciju te crnogorsko i kosovsko vodstvo? I imaju li Chirac, Blair i Schröder nekog prečeg posla u životu od obnove te uzor-države, koja je u prošlih deset godina bila izvor stabilnosti i razvoja u Europi, koja je godinama slala u Europu obilnu humanitarnu pomoć i mirovne misije ne bi li je držala pod kontrolom, koja je primala izbjeglice iz europskih ratova i čiji ostatak ostataka poznatiji kao Miloševićeva Jugoslavija ima takav ugled u Europi da bi svaki europski državnik poželio dostići taj nedostižni uzor?
No, nije problem što su idejom obnove bivše Jugoslavije zarobljeni hrvatski politički marginalci, što iz uvjerenja, što iz političkog pragmatizma. Ali kad čelni ljudi na Chiracovu, a sada i službenu EU-ovu ponudu Hrvatskoj za održavanje summita s najjačom ekipom Unije počnu gledati sa strahom od obnove Jugoslavije ili barem sa strahom što će na to reći Đapić, kada nude da se na summit pozovu Bugarska i Rumunjska jer bi one tobože bile osigurač od obnove bivše Jugoslavije - onda to dugoročno može postati problem i opterećenje hrvatske vanjske politike. Jer pokazuje da se i nova vlast odbija suočiti sa zemljopisom, poviješću i političkim realnostima, da vrlo arhaično poima europsku politiku ili barem da ne čita njezine dokumente.
Baš kao i prethodnici, nova se vlast također upinje dokazati sebi i drugima da je EU napustila regionalni pristup i da zapadni Balkan ne postoji, odnosno da je postojao samo dok je na vlasti bio HDZ. Pogrešno. Regionalni pristup postoji, Hrvatska, BiH, SRJ, Makedonija i Albanija jedine su države u Europi koja još nemaju institucionalizirane odnose sa EU i, pogledamo li ih na karti, čine regiju koju netko u Bruxellesu, neosjetljiv na hrvatske strahove, može mirne duše nazvati zapadni Balkan. Što je i učinjeno. Uza sve razlike među tim državama, postoji i krupan razlog što su se našle u istoj grupi: one su bile ili su još uvijek potencijalno poprište ratnog sukoba i imale su ili još uvijek imaju dijelom upitne ili nestabilne granice.
No, EU je prije godinu dana odlučila pokrenuti i s tim državama proces stabilizacije i pridruživanja koji će završiti istoimenim sporazumom, otvarajući im europsku perspektivu. Samo još nije izvjesno do koje mjere, odnosno hoće li nakon potpisivanja SAA sporazuma, koje vjerojatno i Hrvatsku i Makedoniju očekuje sljedeće godine, te države biti pozvane da uđu u pregovore o članstvu u EU, kao što je to bio slučaj sa ostalim državama nakon što su dobile pridruženi status. Chirac i EU nisu predložili održavanje summita s državama SAA procesa, ili zapadnog Balkana (kako tko voli), niti zbog Hrvatske, niti zbog Makedonije. Učinjeno je to prije svega zbog Srbije kojoj treba uputiti europsku poruku pozitivnog primjera. No, isto tako, Hrvatska je namjerno odabrana za mjesto summita kao trenutačno najpozitivniji primjer u tom dijelu Europe. A kad su već potrebe i okolnosti takve, onda i Hrvatska ima osnova tražiti od EU da u poruci s tog summita nedvosmisleno otvori europske perspektive tim državama na osnovi individualnog pristupa - među ostalim i nedvosmislenom potvrdom kako će nakon potpisivanja SAA sporazuma te države biti pozvane u pregovore o članstvu. Da se hrvatski državni vrh više pozabavi ostvarivanjem tog cilja nego preporukama EU da na summit pozove i istočni, a ne samo zapadni Balkan, djelovao bi mnogo suvremenije, mnogo europskije i mnogo ozbiljnije. A da i ostvari taj cilj, učinio bi značajan korak iz tog zapadnog Balkana prema integriranoj Europi...
Višnja STAREŠINA