GDJE SE KRIJU MNOGO SPOMINJANE GOSPODARSKE "KONCEPCIJSKE RAZLIKE" GLAVNIH KOALICIJSKIH PARTNERA
LIBERALI "SOCIJALNIJI" OD SOCIJALDEMOKRATA

U proteklih nekoliko dana preko medija se rasplamsao sukob dviju najjačih stranaka vladajuće koalicije — HSLS-a i SDP-a, koji je jednim dijelom personificiran nesuglasicama između Slavka Linića, potpredsjednika Vlade i predsjednika Upravnog odbora Hrvatskog fonda za privatizaciju, i Hrvoja Vojkovića, predsjednika Hrvatskog fonda za privatizaciju. U tim je verbalnim neslaganjima, navodno, gotovo došlo i do fizičkog razračunavanja dvojice "gospodarskih" lidera. Taj sukob u javnosti je ipak ostao u sjeni (ne)nastojanja Dražena Budiše da uđe u Banske dvore i ponovno zasjedne u ministarsku fotelju.
Iako vodeći ljudi šestorke stišavaju strasti, poglavito nakon susreta Budiše i Ivice Račana, ostaje dojam da se ipak radi o relativno ozbiljnom razilaženju. Naime, nedavno je i sam premijer Račan potvrdio da u vladajućoj koaliciji ima koncepcijskih razlika, ali ne i koncepcijskih sukoba. Potom su istu tezu, o sitnijim razlikama, ali bez sukoba na stranačkoj razini, javno obrazložili, primjerice, Dražen Budiša i osobno Hrvoje Vojković.

Prve spekulacije o koncepcijskim razlikama glede daljnjeg procesa privatizacije počele su se javljati već nekoliko mjeseci nakon izbora. Nova vlast počela je "lutati" u izjavama glede daljnje sudbine hrvatskih tvrtki. HSLS u toj priči postaje zagovornik ubrzane, transparentne i temeljite privatizacije svega što je ostalo neprivatizirano. S druge strane, SDP se načelno zalaže za privatizaciju, no u praksi to izgleda malo drukčije.
Čini se da u SDP-u imaju nešto drukčije poimanje vremena u gospodarskom životu. Ponašanje stožerne stranke vladajuće koalicije u konkretnim slučajevima ostavlja dojam da bi željela da pojedine, izabrane, tvrtke ostanu u državnim rukama što je duže moguće, a kada već dođe do prodaje tih poduzeća, bitno je da te tvrtke dođu u "prijateljske" ruke.
Bitne razlike u privatizacijskim koncepcijama dviju stranaka pokazale su se na nekoliko primjera. Iako mediji ne bi trebali biti na prvome mjestu, krenimo upravo od njih. HSLS se, poglavito preko HFP-a, zalagao za užurbanu privatizaciju dnevnih listova koji su preostali u državnom vlasništvu — poput Vjesnika i Slobodne Dalmacije. Vlada, pak, više od pola godine nije učinila gotovo ništa u tom smjeru, već je u slučaju Vjesnika iznjedrila ideju o njegovu trajnom spajanju s profitabilnom Hrvatskom tiskarom i Tiskom, koji se još uvijek nalazi u stečaju.

Toj tvrtki dodala bi se i profitabilna prodajna mreža Slobodne Dalmacije, a sam splitski dnevni list poslao u stečaj. Nakon toga nova vlast imenovala bi svoje ljude u splitski dnevnik u stečaju i on bi zadržao isključivo regionalnu koncepciju.
Privatizaciju Večernjeg lista Vlada je pretvorila u agoniju. Želja da se poništi sumnjiva prodaja najtiražnijega hrvatskog dnevnika doima se tek paravanom za stavljanje i toga lista pod državnu kontrolu. Komu to sve može koristiti? Naravno, konkurenciji. Stoga nisu daleko od istine teze da je Vladina medijska strategija napisana u Europapress holdingu, čemu u prilog ide i činjenica da je tek u društvu suvlasnika EPH-a Ninoslava Pavića premijer Račan imenovao Mirka Galića ravnateljem HRT-a.
Sukob privatizacijskih koncepcija dviju stranaka do izražaja je došao i prilikom priprema za prodaju 21 posto dionica Hrvatskih telekomunikacija. HSLS-ovi ljudi inzistiraju na transparentnosti i javnom natječaju, dok SDP-u nije mrska ni alternativa, koja bi značila prodaju neposrednom pogodbom strateškom partneru HT-a Deutsche Telekomu.

Nadalje, slučaj "Enron" ostavio je na "brisanom prostoru" upravo HSLS-ovce Gorana Granića i Goranka Fižulića. Nepotpisivanje ugovora s Enronom, nakon dodatnih pregovora u Houstonu, dovodi u pitanje vjerodostojnost Hrvatske, ali i njezinih pregovarača. Teško je, naime, očekivati da će u nekim idućim pregovorima s američkim tvrtkama ministri Granić i Fižulić biti poželjni pregovarači. Nije li to možda bio i jedan od ciljeva nepotpisivanja ugovora?
Na koncu, posebnu pozornost treba pridati i najavama o velikom valu stečajeva. Hrvatsko gospodarstvo uistinu se nalazi u teškoj situaciji, no socijaldemokratska vlast ne bi smjela sebi olako dopuštati slanje desetaka tisuća radnika na ulicu. To više što neka od poduzeća koja se nalaze pred stečajem uz malo predaha i možda financijske pomoći imaju šansu na tržištu, jer imaju kvalitetan proizvod.
Logičnije bi stoga bilo, što također zagovara pretežito HSLS, prodavati svakako prije stečaja i prezadužene tvrtke. Na takvim posebnim natječajima prezadužene bi se tvrtke prodavale praktično za kunu, a kupac bi preuzimao na sebe njihove dugove i zaposlene, no ne bi pritom bio obvezan zadržati postojeću razinu zaposlenosti.
To, drugim riječima, znači da bi novi vlasnik otpuštao radnike, a ne država. Ne bi li to, barem iz dnevno-političkih razloga, trebala biti i koncepcija za koju bi se trebao zalagati SDP? Ljutnja radnika, u tom slučaju, ne bi bila usmjerena na Banske dvore i Markov trg.