Hrvatska se već navikla na dramatična otkrića iz Tuđmanovih ormara. Ipak, zapisnik sa sastanka uoči deportacije generala Blaškića u Haag jedno je od najpotresnijih zasad poznatih svjedočanstava o tome kako je HDZ-ova vlast upotrebljavala i satirala Ijude, kao da su nitko i ništa, bez ikakvih obzira i skrupula. Prema dokumentu, što ga u najnovijem broju objavljuje tjednik “Nacional”, na sastanku u Ministarstvu obrane u Tuđmanovo i Šuškovo ime Blaškića lome da pristane na hitro samoizručenje. Stjeran uza zid, on se ne protivi odlasku u Haag, ali očajnički preklinje za tjedan-dva odgode: traži vrijeme da vidi djecu, da se oprosti s obitelji. Osim toga, konstatira da za njegovu obranu ništa nije urađeno, nije priređen ni jedan dokaz, ni jedan svjedok, njegov odvjetnik čak nije pročitao optužnicu, nestali su i dokumenti koje je sam bio sakupio. “Priprema obrane za sada je nula”, “mene se tamo gura”, “šalje me se u bitku bez ičega”, “ako ćete me goniti kao životinju, možete”, “ako treba živog me zapalite, ja sutra ne idem”, govori Blaškić.

U ime onoga koji raspolaže svim hrvatskim životima nastupaju generali Ćosić i Crnjac. Njihova je logika brutalno jednostavna, od Blaškića traže da smjesta i bespogovorno izvrši Tuđmanovu naredbu i već sutra otputuje u Haag: “Mi smo vojnici, ovo su zapovijedi”, “moramo izvršavati zapovijedi, skoncentriraj se.”. Bezočno mu lažu da će za njegovu obranu sve napraviti, jer u njegovom se slučaju, kažu, brani Hrvatska: “Tvojom obranom branimo državu”, “to nije obrana pojedinca, već obrana hrvatske časti”. Ćosić ga cinično uvjerava da u maksimalnu potporu Tuđmana i Šuška ne treba sumnjati, “svi mi stojimo iza tebe”, te će general za šezdesetak dana biti nazad i ponovo će sjediti na istom mjestu. Dva dana nakon ovog razgovora Blaškić je otišao u Haag, suprotno službenoj verziji ne dragovoljno nego prisilno, za obranu sasvim nepripremljen i od službene politike definitivno nepodržan, Nedavno je osuđen na 45 godina zatvora. Naknadno se potvrdilo da su njegovi navodni zaštitnici skrivali prave zločince, kao i dokumente koji su mu mogli pomoći. Lomljenje generala Blaškića metafora je ukupnog Tuđmanova odnosa prema Ijudskom materijalu kojemu se smatrao vlasnikom. General Ćosić i danas vjerojatno misli da je samo izvršavao zapovijedi.