Hrvatska mora svoj »šampionski status« u Bruxellesu uskoro pothraniti novim reformama

Hrvatskoj još slijedi zagristi u najvrući krumpir - pregovore s Europskom unijom. Taj je obrok na meniju od rujna / Kad je o partnerskom statusu pri NATO-u riječ, dva su praktički politička aksioma koja stoje pred Hrvatskom: oštra civilna kontrola nad vojskom i sposobnost, tj. (politička) spremnost da se sudjeluje u zajedničkim partnerskim operacijama. Drugim riječima, 19 vojnih saveznika i dalje računaju na političku volju vladajuće hrvatske koalicije

ZAGREB, 18. srpnja - U svome prvom obraćanju Sjevernoatlantskome vijeću, glavnom tijelu odlučivanja u NATO-u, hrvatski predsjednik Stipe Mesić istaknuo je da je punopravono članstvo u Savezu jedan od strategijskih prioriteta današnje Hrvatske. Do toga je dakako dugačak put, ali je Hrvatska zasad osigurala barem legitimno mjesto u NATO-ovom dvorištu, Partnerstvu za mir. Nakon ljetnih odmora, »partneri za mir«, okupljeni u NATO-ovoj bazi u Monsu u Belgiji, očekuju i hrvatske predstavnike. Ured s jednim pisaćim stolom namijenjen hrvatskim časnicima smješten je u montažnoj zgradi, a jedino što upućuje na vezu Partnerstva za mir i njegove najmlađe, 26. članice je mala pločica s hrvatskom zastavom otisnutom na vratima ureda. Na pločici još nisu upisana imena hrvatskih časnika, jer se još ni u Zagrebu ne zna koga će poslati u Mons, objasnili su prošloga tjedna skupini hrvatskih novinara dužnosnici Partnerstva za mir. Novinari su za svaki slučaj ostavili poruku tipa »bili smo tu prije vas!« na uredskom stolu budućim zagovarateljima hrvatskih interesa u tom međunarodnome programu. Partnerstvo s više od 20 zemalja - od Švedske i Irske preko Slovenije, pa sve do dalekoga Azerbajdžana - a sve pod okriljem moćnoga Sjevernoatlantskoga saveza je, dakle, hrvatska realnost.
Iako taj šest godina star NATO-ov partnerski program u prvom redu podrazumijeva vidove vojne suradnje, odnosno razvijanja tehničkih i tehnoloških standarda uglavnom nezapadnih vojski, svibanjski službeni ulazak u Partnerstvo za mir za Hrvatsku znači nedvojbeno politički benefit. To je praktički prvi projekt sa stvarnom međunarodnom težinom (ne računa li se politički benigno Vijeće Europe) u koji je hrvatska nacija pripuštena desetak godina od nezavisnosti.
S ministarskim sastankom NATO-a u Firenzi, 26. svibnja, Hrvatska je doista izvučena iz međunarnoga zamrzivača. Firenza je bila signal da su međunarodni centri moći počeli percipirati Hrvatsku kao »normalnu tranzicijsku zemlju«, još jednu u nizu (zakašnjelih) postberlinskih pojava novih demokracija. Pridoda li se tome i najnoviji »efekt Ženeve«, tj. pristup Hrvatske WTO-u, očito je da naša mala sredozemno-srednjoeuropsko-balkanska zemlja i u rano ljeto ubire političke plodove zasijane u siječnju. Ta je firentinsko-ženevska kombinacija bez sumnje psihološki ubojita za najveći dio ovdašnje javnosti nenaviknute na uzlazni međunarodni rejting domovine. Bez obzira na te duševne šokove, Hrvatskoj još slijedi zagristi u najvrući krumpir - pregovore s Europskom unijom. Taj je obrok na meniju od rujna, a tek kad to svlada (prognoze su do kraja godine), moći će predahnuti. Koalicijska je vlada vrlo svjesna te zahtjevne agende, ali i činjenice da Hrvatska mora svoj »šampionski status« uskoro pothraniti novim konkretnim potezima, reformama, ekonomskim mjerama za poticanje investicija...
Kad je o partnerskom statusu pri NATO-u riječ, dva su praktički politička aksioma koja stoje pred Hrvatskom: oštra civilna kontrola nad vojskom i sposobnost, tj. (politička) spremnost da se sudjeluje u zajedničkim partnerskim operacijama. Drugim riječima, 19 vojnih saveznika i dalje računaju na političku volju vladajuće hrvatske koalicije. Zbog te je volje za političkim zaokretom, uostalom, službeni Zagreb u rekordnom roku i primljen u NATO-ovo predvorje u Bruxellesu, odnosno Monsu. Kakvi su pak vojni pokazatelji Hrvatske vojske u 2000. godini? Neki su analitičari čak tvrdili da je HV u vojnom pogledu znatno spremniji od, primjerice, češke, poljske ili mađarske vojske, koje su od lani punopravne članice NATO-a. Hrvatska je vojska zapravo izgrađena u ratu u kojemu je potvrdila svoje moralno jedinstvo i borbenu spremnost, a to iskustvo nakon Drugoga svjetskoga rata nema nijedna od europskih vojski - bilo sa Zapada ili s Istoka. Tim ratnim testom, međutim, Hrvatska ne može nadoknaditi zaostajanje u tehničkim vojnim standardima.
Nijedan natoovac neće se dati lako uvući u rasprave o tome koliko je kojoj članici, odnosno partneru potrebno da postigne razinu borbene spremnosti koju zahtijeva »prvi među 19 jednakih« - SAD. Kolika je utjeha pritom da su poljske vojne snage tehnički prilično zahrđale, a obrazovno godinama, ako ne i desetljećima daleko od natoovskoga (američkoga) ideala? Može li Hrvatskoj što pomoći i činjenica da se Amerikanci za zračnu operaciju po Srbiji - u tehnološkom pogledu - praktički nisu mogli na ravnoj nozi osloniti ni na jednoga od europskih saveznika (osim unekoliko na Francuze)? U svakom slučaju, nekolicina visokih dužnosnika Saveza ustvrdili su da hrvatske vojne snage na početku trećega tisućljeća nisu sposobne samostalno se suočiti s tzv. sigurnosnim izazovima u regiji. Onaj tko je umješan, iz toga visokobirokratiziranoga rječnika može štošta iščitati. U ovom trenutku, međutim, HV-u valja podići razinu radnoga poznavanja engleskoga jezika, osobito kod srednjega i nižega časničkoga kadra. Povrh toga, Banskim će dvorima uskoro valjati u proračunske izdatke uvrstiti stalnu stavku namijenjenu modernizaciji vojske. To će, bez dvojbe, podijeliti domaću javnost na one koji žele modernu hrvatsku pušku na hrvatskom ramenu i one koji ne vjeruju u »militarizaciju društva«, pa ni uz asistenciju danas jedinoga učinkovitog vojnog saveza.
Činjenica je ipak da upravo koliko sam Zagreb povede računa o svojem vojnom imageu, toliko će brzo ostvariti svoj strategijski vanjski cilj - članstvo u NATO-u. Je li taj cilj, koji je prvi put javnosti obznanio bivši ministar Mate Granić, a ponovila vladajuća kolacija, doista cilj koji će mobilizirati čitavu političku scenu od ljevice do desnice i obratno? Ima li, dakle, hrvatska vlast u tome strategijskom pitanju sebi lojalnu opoziciju? Ako je suditi prema ocjenama analitičara poput Janusza Bugajskog, u Hrvatskoj oporba u ovome trenutku nema vanjskopolitičke prioritete istoznačne onima koji se službeno promoviraju na razini šestorice u Banskim dvorima.

Vinka Drezga