Kontićevo istražno povjerenstvo o prodaji »Večernjeg lista« pomoglo zataškavanju cijele afere?

Mladi liberal Joško Kontić definitivno nije McCharthy, a odbor koji se bavio privatizacijom »Večernjeg lista« nije imao hrabrosti čak ni jasno ponoviti ono što je javnost doznala iz pouzdana izvora / Takav rad zakonodavne istrage šteti izvršnoj vlasti i smanjuje vjerojatnost da će akteri afere doista biti izloženi progonu sudbene vlasti / Da je zaključak odbora eksplicitniji i oštriji, moglo bi se govoriti o nametanju stava legislative egzekutivi i sudbenoj vlasti, a možda bi se našao i poneki HDZ-ovac koji nešto zna o parlamentarnoj povijesti i počeo vikati o makartizmu i vigilanti šestorice

Prvih šest mjeseci zasjedanja Zastupničkog doma Sabora u kome demokratske stranke imaju većinu sigurno nije zadovoljilo očekivanja dijela birača - onih koji su nakon 3. siječnja očekivali uspostavljanje radikalnoga diskontinuiteta prema antidemokratskome režimu Franje Tuđmana i njegova pokreta. Trpki okus sigurno nadopunjuje činjenica da je upravo sada pompozno najavljivan parlamentarni istražni odbor koji se bavi privatizacijom Večernjega lista zaključio svoj rad zapravo bez ikakva političkog rezultata.
Velika očekivanja od parlamentarnoga istražnog odbora pokazuju samo to da hrvatska politička javnost, ali i akteri u parlamentarnoj areni vrlo malo znaju o načelima i zakonitostima parlamentarnoga života. Joško Kontić, relativno mladi HSLS-ov parlamentarac, nadao se da će ga rad istražnoga odbora vinuti u vrh nacionalnoga političkog života i da će se uspjesima rada tog odbora definitivno afirmirati kao politička figura od nacionalnoga značenja. Dražen Budiša, šef njegove stranke koji ni u 10 godina predsjedanja strankom i u dva zastupnička mandata nije našao vremena naučiti nešto o teoriji parlamentarizma i o političkome sustavu, pred koji tjedan je tvrdio da su uspjesi njegova mladog stranačkog kolege razlog negativne medijske kampanje protiv njihove stranke. Po Budišinu mišljenju, Kontić je otkrivanjem pozadine Večernjakove privatizacije poremetio odnose moći u medijima. Da su i Budiša i Kontić pročitali pokoji propedeutički udžbenik o političkim sustavima, znali bi da ustavna teorija dometa, ali i opravdanost rada parlamentarnih istražnih odbora smatra krajnje dvojbenima. Konačno, »uspjesi« Šeksove komisije koja se bavila kriminalom sa žitnim viškovima i koja je otkrila tek da su neki skladištari krali pšenicu mogli su im biti poukom, jer je postupak bio u Saboru u kome su i oni bili zastupnici.
Nije, doduše, neuobičajeno da se u parlamentima osnivaju ad hoc istražna tijela, a u novijoj je američkoj povijesti dobro zapamćeno »efikasno« djelovanje takvog tijela na čelu sa senatorom Josephom MaCarthu. Naime, 1951. on je predsjedao odboru za ispitivanje subverzivne protuameričke djelatnosti i stvorio klimu tipičnu za sustave vigilante. Njegova moć proizlazila je iz činjenice da zakonodovna istraga (legislative investigation) ima znatne ovlasti i prema građanima, koji su pod prijetnjom sankcija dužni svjedočiti pred odborima i prema tijelima državne uprave. Građanin u SAD-u može izbjeći svjedočenje pod zakletvom pred istražnim odborom, pozivajući se na slavni V. amandman da ne bi svjedočio na svoju štetu, ali time posredno priznaje krivnju i čini si moralnu štetu. Državni organi više su puta istražnim odborima odbijali dati dokumente, pozivajući se na javni interes koji bi bio ugrožen objavljivanjem tajnih dokumenata za javne zakonodavne istrage.
Iako institut zakonodavne istrage baštinimo iz američkoga političkog sustava, sistema konzekventne diobe vlasti, upravo sa stanovišta diobe vlasti taj je institut dvojben. Zakonodavna vlast, naime, takvim odborima zadire u rad izvršne, a do neke mjere i sudbene vlasti i cijeli sustav diobe dovodi u pitanje. Osim toga, ni javnost u zemljama razvijene demokratske tradicije i političke kulture ne gleda uvijek sa simpatijama na te odbore, jer se pokazalo da su ili opasni za demokratski poredak ili neefikasni, a da ih se često zloupotrebljava u političke svrhe. Kontić definitivno nije McCharthy, a odbor koji se bavio privatizacijom Večernjeg lista nije imao hrabrosti čak ni jasno ponoviti ono što je javnost doznala iz pouzdana izvora, iz Ureda predsjednika Republike. Takav rad zakonodavne istrage šteti izvršnoj vlasti i smanjuje vjerojatnost da će akteri afere doista biti izloženi progonu sudbene vlasti. Da je zaključak odbora eksplicitniji i oštriji, moglo bi se govoriti o nametanju stava legislative egzekutivi i sudbenoj vlasti, a možda bi se našao i poneki HDZ-ovac koji nešto zna o parlamentarnoj povijesti (nakon što su premjestili dr. Smiljka Sokola u Ustavni sud, a nakon smjene vlasti i izgubili njegovu naklonost, HDZ-ovci su ostali oskudni u znanjima o političkim institucijama) i počeo vikati o makartizmu i vigilanti šestorice.
U racionalnim demokratskim sustavima političko neznanje kakvo je iskazao Kontić, a za čije su posljedice sigurno suodgovorni i predsjednik stranke i vođa HSLS-ove parlamentarne frakcije, ali i koordinacija vladajućih stranaka, ne može proći nekažnjeno. Demokratskim političkim institucijama i demokratskim procesima ipak je »diskretno« u odnosu na neznanje organizacija koja je institucionalno »okosnica opozicije«. Antidemokratski pokret koji je do prije koji mjesec funkcionirao kao partija vlasti (ne samo partija na vlasti) nedorastao je ulozi parlamentarne opozicije. Unatoč zamašnome zastupničkom klubu, HDZ-ovci ne mogu funkcionirati kao parlamentarna stranka, jer je njihova »koalicijska vrijednost« ravna ništici, nitko tko pripada demokratskome političkom korpusu s njima jednostavno ne može politički surađivati, dakle postizati kompromise unutar »iracionalnoga manevarskog prostora«.
Ipak, ostaci Tuđmanove sljedbe misle da su u Zastupničkome domu Sabora važan čimbenik, a javnost saborskoga rada žele pretvoriti u ono što smatraju političkom kampanjom podizanja reitinga u biračkome tijelu. Iscrpljujućim redanjem njihovih govornika u saborskoj raspravi i beskonačni i besmisleni ispravci »krivih navoda« legitimni su oblici njihova političkog djelovanja. Tu praksu pralamentarna teorija označava pojmom bilibuster. Beskonačni govori u parlamentu, izmjenjivanje govornika koji isprazno ponavljaju iste stavove u američkoj je političkoj praksi uobičajen način opstrukcije parlamentarne procedure. Usvajanje Civil Rights Bill 1964., npr. beskonačnom raspravom skoro četiri mjeseca, od 9. ožujka do kraja lipnja, opstruiralo je 18 južnjačkih senatora iz demokratske stranke, kojoj je pripadao i predlagač zakona, predsjednik Johnson. Radi se ipak samo o opstrukciji, a kad je politička većina tako uvjerljiva kao što je ona demokratskih stranaka u današnjem Zastupničkom domu, ta je metoda besmislena.
I u Saboru je filibuster jednom isproban, u doba parlamentarne krize 1994. godine, a zanimljivo je da su glavni akteri filibusteringa na »opozicijskoj strani« bili HDZ-ovi igrači - Manolić, Zorić i Meštrović. Tada su HDZ-ovci dobro procijenili da politička javnost neće sa simpatijama gledati na taj proces opstrukcije i tadašnjoj su opoziciji dobro podmetnuli igru, ali sada sami upadaju u istu zamku. Ni lijepljenjem za govornicu niti izlaženjem iz sabornice uoči glasovanja neće promicati svoje političke ciljeve, pa nije slučajno da je već danas skromni tročlani zastupnički klub DC-a utjecajniji i politički relevantniji od velike parlamentarne frakcije HDZ-a.