Toliko tražena, najavljivana i odgađana - nova hrvatska razvojna koncepcija i strategija – od danas postoji kao skup pomno usklađenih i čvrsto isprepletenih političkih, gospodarskih, financijskih, sigurnosnih, pravnih i vojnih uvjeta, koje su pred novu hrvatsku vlast postavili NATO, Svjetska trgovinska organizacija, Međunarodni monetarni fond, Svjetska banka i Evropska unija, a uz njih i pojedine multinacionalne i globalne kompanije, poput Deutsche Telekoma, British-American Tobaccoa, Enrona ili Bechtela, te banaka, poput talijansko-njemačkih BCI, UniCredito i Bayerische Landesbank.

Jučer je, naime, Evropsko povjerenstvo (kao vlada EU) ispisalo “Smjernice za pregovore s Republikom Hrvatskom radi potpisivanja Ugovora o stabilizaciji i pridruživanju”, kao skup političkih, gospodarskih i tehničkih uvjeta, koje hrvatska vlast mora uskoro ispuniti, ako doista ozbiljno misli zemlju reintegrirati u gospodarski sustav nove, proširene Evrope. Tim skupom sugestija, preporuka i tvrdih uvjeta na posredan je način, zapravo, upotpunjena cjelovita nova razvojna koncepcija i strategija Hrvatske za - nije pretjerivanje - idućih 50 godina.

U Hrvatskoj su još za “prve tranzicije”, u Tuđmanovom desetljeću, postavljeni ključni koncepcijski ciljevi (reintegracija u gospodarski i sigurnosni sustav nove Evrope), ali su strategijske odrednice, kojima se po prirodi stvari razrađuju mjere za ostvarivanje tih krajnjih koncepcijskih ciljeva, zaokružene tek u proteklih sedam mjeseci “druge tranzicije”, uglavnom u naizgled odvojenim dokumentima iz Washingtona, Ženeve, Firenze i - u tom od jučer - iz Bruxellesa.

I dok je Zapad u svom pristupu bivšoj Jugoslaviji, odnosno Balkanu ili regiji jugoistočne Evrope, ostao više-manje dosljedan svojim vizijama i dugoročnim interesima, iskazanima i prije deset godina (širiti NATO-kišobran, te izravna ulaganja i standarde EU do Rusije, Crnog mora i Kavkaza, pa u tom sklopu ili održati tu, sada bivšu Jugoslaviju, ili kasnije povezati sve novonastale države u regiji u novu gospodarsku cjelinu, i ostalo, iz toga izvedeno), Hrvatska je - što formalno, što stvarno - u međuvremenu imala (ili loše prikrivala) više međusobno suprotstavljenih razvojnih koncepcija.

I dok Hrvatska demokratska zajednica niti u svojoj prvoj, taktičkoj fazi, kad je zagovarala Jugoslaviju kao konfederaciju, pa ni poslije, nakon međunarodnog priznanja zemlje, nije-izlazila formalno i s novom koncepcijom razvoja, u stvarnosti se do sredine devedesetih proveo koncept samostalne Hrvatske, koja je u svoj gospodarski i sigurnosni krug povezala još i veći dio Hercegovine. No, kako se kontroverzna politika podjele BiH sudarila s posve suprotnim dugoročnim interesima SAD, EU i NATO-a na Balkanu, u drugoj je polovini 90-ih Hrvatska zapala ne samo u svojevrsnu međunarodnu poluizolaciju, nego i u novu duboku gospodarsku i političku krizu.

Rezultati parlamentarnih izbora od 3. siječnja 2000. godine, novu su vlast uputili na radikalan zaokret: iz poluizolacije u punu reintegraciju zemlje u EU i NATO, iz tajkunizacije u otvorenu privatizaciju, te od politike dvostrukih mjerila prema susjednoj BiH, prema politici liderstva u širem, regionalnom liberaliziranju gospodarskih veza i povezivanju, radi što kvalitetnijeg priključivanja u Evropsku uniju.

Za samo sedam mjeseci Mesićeva ekipa na Pantovčaku i Račanova na Markovu trgu, artikulirajući taj zaokret na svakom koraku, uspjele su Republiku Hrvatsku najprije uključiti u Partnerstvo za mir (Firenza, 26. svibnja), zatim u Svjetsku trgovinsku organizaciju (Ženeva, 17. srpnja), da bi nakon jučerašnjih odluka iz Bruxellesa (“Smjernice za pregovore s Hrvatskom”) mogli računati, kako će ti - za hrvatsku budućnost - najvažniji pregovori početi već u listopadu, prije zagrebačke Konferencije o Balkanu.

U međuvremenu pred Vladom i HNB-om su pregovori sa MMF-om o novom stand-by sporazumu, nastavak suradnje sa Svjetskom bankom, osobito na reformi zdravstvenog i mirovinskog sustava, te Evropskom bankom za obnovu i razvoj, ali i niz novih velikih projekata u pripremi (Jadransko-jonska autocesta, čišćenje Dunava, nova naftovodna mreža za prijevoz ruske i kaspijske nafte kroz JANAF u zapadnu i srednju Evropu, plinovod od Norveške do Jadrana, nova cestovna mreža, elektrane, projekti razminiranja itd.).

No, sve ima svoju cijenu, jer hrvatski put u EU nije jednosmjerna, nego dvosmjerna cesta, koja prije svega znači širenje nove Evrope i na Hrvatsku, a ne samo povezivanje Hrvatske u zapadni gospodarski i sigurnosni sustav. Stoga ovih vrućih Ijetnih dana i na Pantovčaku i u Banskim dvorima sve te karte sa stola moraju pomno pregledati, poslagati kako spada, i protumačiti točno onako kako u njihovim bojama i rasporedu piše.

WTO (tj. Svjetska trgovinska organizacija) od svoje nove članice, Hrvatske, traži da zaštitu domaće privrede osigura samo carinama, da carinsku zaštitu industrije smanji s prosječne stope od deset na svega 5,3 posto, a poljoprivrede sa sadašnjih 33 na 16,4 posto, i sve to u razdoblju od idućih pet, odnosno sedam godina, razrađujući te opće obveze do svake pojedinačne stavke i proizvoda ili usluge. Uz to do početka 2003. Hrvatska mora ukinuti monopol HT-a u fiksnoj mreži, olakšati otvaranje stranih banaka i osiguravajućih kompanija, itd.

Europska unija traži da na putu do pregovora o Sporazumu o stabilnosti i priključivanju u EU, Hrvatska ubrza povratak svih raseljenih osoba, osigura njihovu imovinu, pojača suradnju sa Haaškim sudom, ubrza denacionalizaciju prije pola stoljeća oduzete privatne imovine, kao i privatizaciju većine preostalih javnih i državnih poduzeća i banaka. Zatim, do detalja te pregovore uvjetuje što skorijom reformom zdravstvenog i mirovinskog sustava, punom suradnjom s EU-ustanovama u borbi protiv korupcije, međunarodnog kriminala i trgovine drogama, te prilagođavanjima stotina i stotina zakona, podzakonskih akata i pojedinih propisa prema standardima EU, od područja vanjske trgovine i izravnih ulaganja, preko bankarstva i osiguranja, do zaštite okoliša i sakralne baštine.

Naposljetku, uz najnoviji paket uvjeta (koji se nekom može učiniti i kao skup čistih ucjena, gotovo bez alternative), EU podsjeća hrvatsku vlast i na prijašnje sugestije u pravcu uspostavljanja zone slobodne trgovine prema svim zemljama regije (zasad, dok je Miloševića, bez Srbije), u kojem kontekstu se za sredinu studenoga u Zagrebu najavljuje i Međunarodna konferencija EU sa zemljama bivše Jugoslavije (ali, bez Slovenije, a uz Albaniju), na kojoj bi se dogovorio novi dugoročni regionalni aranžman, a s njim, valjda, pokrenuli i novi veliki regiorialni poslovi.

Kad se najesen, kako je najavila Vlada, bude dovršavala i ovdašnja, nova razvojna koncepcija i strategija zemlje, osim nužnih domaćih rješenja, bit će, eto, dovoljno da se svi ti “uvozni” politički i gospodarski uvjeti za potpunu reintegraciju Hrvatske u EU i NATO samo ukoriče u isti projekt, i zatim, bude li sretnog prijelaza u 21. stoljeće, žurno provedu u djelo.