ZAGREB, 20. srpnja - Je li odluka o uključivanju dodatka od 100 kuna i šest posto u mirovinsku osnovicu bio »adut u rukavu« ministra rada i socijalne skrbi Davorka Vidovića, ili je on morao popustiti pod pritiskom umirovljenika i javnosti? Hoće li u »natezanju« oko povećanja mirovina od iduće godine »pasti« i odluka o godišnjem usklađivanju mirovina s kretanjem bruto domaćeg proizvoda, što bi jamčilo da će mirovine i dalje rasti prema visini koja proizilazi iz odluke Ustavnog suda?
Na ta je pitanja teško odgovoriti, a ona, nakon što su zahtjevi umirovljenika u većoj mjeri ispoštovani, i nisu previše važna. Jer, ako je odluka i bila »manevarski prostor« na kojeg Vidović već dulje računa, ipak zaslužuje pohvalu. Naime, ta odluka pokazuje da se kompromis uz malo dobre volje može postići. Pokazuje i da Hrvatska može biti država koja, uz sve gospodarske probleme, poštuje stečena prava građana. Ali, samo pod uvjetom da se predloženi postotci povećanja mirovina previše ne umanje.
Što će uključivanje dodatka u mirovinu značiti za umirovljenike? Ostanu li postoci povećanja barem približni onima koje je Vlada predložila (od 14 do 20 posto), to bi brojnim umirovljenicima s malim mirovinama donijelo značajnije povećanje mirovina. Naime, s uključivanjem dodatka te će mirovine porasti za 15 ili 20 posto, a na to će se zaračunati i novi postotak povećanja. Još je važnije to što će se buduća redovna povećanja (slijedom rasta troškova života i plaća) računati na ukupan iznos mirovine i dodatka. I to, dakle, znači da će umirovljenici dobivati više novca.
Evo i približne računice: prosječna mirovina od 1.245 kuna, koja bi povećanjem od 20 posto trebala narasti na 1.494 kune, najprije će narasti za dodatak, dakle na 1.389 kuna. Ako se radi o osobi koja je u mirovinu otišla prije 1994. i ako te mirovine dodatno narastu za 20 posto, taj bi umirovljenik ubuduće primao 1.666 kuna. To je oko 28 kuna više no što bi prosječni umirovljenik dobio da mu se mirovina poveća za 20 posto, a dodatak ostane to što je. Za one s nižim mirovinama te će razlike biti i veće. No, ako postoci dodatnog povećanja budu bitno manji od predviđenih, oni dijelu umirovljenika neće donijeti više novca. Štoviše, padne li sadašnje 20-postotno povećanje ispod 15 posto, može se dogoditi da neki umirovljenici dobije ukupno manje novca no što bi primali u idućih 1,5 godina do kad traje isplata dodatka. No, ukupna bi primanja od početka 2003. ionako bila umanjena za taj dodatak.
Ipak, značajnija od te odluke je mogućnost da se u zakon o povećanju mirovina ugradi i odredba po kojoj bi mirovine jednom godišnje rasle sukladno rastu BDP-a, što je Vidović i najavio. Umirovljenici dobro znaju što bi to značilo - umjesto da mirovine samo polovično prate rast plaća, usklađivanje s rastom BDP-a omogućilo bi im da u potpunosti prate standard ostalih građana.
To bi donijelo svake godine i koji postotak povećanja mirovina više od rasta plaća, čime bi država barem minimalno obeštetila umirovljenike za razliku mirovine od 1993. naovamo. Takvo usklađivanje ujedno bi spriječilo daljnje smanjenje mirovina u odnosu na plaće, što znači da ne bi bilo straha da će kroz tri ili pet godina biti ispod današnje razine. A to se u socijalnoj državi, u kojoj je mirovinski sustav još utemeljen na generacijskoj solidarsnosti, mora osigurati. Više od toga umirovljenici nikad i nisu tražili. Marijana Matković