Razgovarao sam telefonom s Tihomirom Blaškićem i on se sjetio razgovora u uredu generala Ćosića, tadašnjeg zamjenika ministra obrane, kada su ga tjerali da se bez odgode preda Haagu. Kako je to običavao, i taj je razgovor zapisao u svoju bilježnicu i sjetio se kako u tom trenutku njegov tadašnji odvjetnik još nije stigao ni pročitati optužnicu — ove riječi današnjeg Blaškićeva odvjetnika Ante Nobila, koje iz prve ruke potvrđuje Nacionalov tekst koji razotkriva kako je tadašnji državni vrh na silu otjerao Blaškića u Haag, dokazuju sasvim jasno da je vlast otvoreno prevarila i njega i čitavu lakovjernu naciju. Ta akcija i ta količina laži koja je pratila tu povijesnu prijevaru bolje od svih fraza i političkih nadmetanja ruše iluzije o Tuđmanovoj vladavini.

Nacional je, naime, objavio zapisnik razgovora Blaškića s tadašnjim zamjenikom ministra obrane Ćosićem vođenog 28. ožujka 1996., u kojemu Ćosić faktički u ime državnoga vrha uvjerava Blaškića da za 24 sata mora otići u Haag. Ćosić ga uvjerava da "ćemo za 60 dana opet sjediti ovdje i zaključiti da smo donijeli dobru i ispravnu odluku". Uz to, Šuškov zamjenik dodaje da će se i najpovoljniji uvjeti obrane osigurati ako već sutra bude u Haagu! Blaškić se opirao kako je znao i umio, tražio je objašnjenje za činjenicu da priprema njegove obrane uopće nije započela, tražio je barem odgodu izručenja rekavši: "Ja ne bježim od suočenja na sudu, ali molim odgodu."
Ništa nije pomoglo, Ćosić je bio nemilosrdan. Kad je mislio da je vrijeme za prisilu, rekao bi: "Ovo su zapovijedi." Kad mu se činilo da pomaže jeftina demagogija, tvrdio bi da je izručenje Tuđman detaljno dogovorio ni manje ni više nego s Billom Clintonom i ubacivao je Clintona u priču svaki put kad mu se učinilo da bi to moglo impresionirati jadnog Blaškića.
"Neka mi ijedna državna institucija pokaže ijednog svjedoka kojega je obradila", vapio je Blaškić. Kada je vidio da suvisli argumenti ne vrijede ništa, Blaškić je zamolio za minimum ljudskosti rekavši: "Iz milijun razloga molim odgodu za nekoliko tjedana. Jedno dijete živi mi u Austriji s bakom i djedom i nisam ga vidio, drugo dijete je deset dana staro...". U tom trenutku, kako svjedoči zapisnik, general Ćosić je dosegnuo sam vrh malicioznosti i okrutnosti rekavši Blaškiću: "Tebi to subjektivno izgleda teško...".
Kad god se pokušavaju razložiti velike strateške pogreške HDZ-a, s druge strane stiže bujica tzv. kontraargumenata koji, doduše, ne govore baš ništa, ali zaglušuju svaku komunikaciju! No, Blaškićev slučaj pokazuje svu slojevitost onog elementarnog neljudskog odnosa jedne vlasti prema svom građaninu, ako hoćete i prema svom generalu!
Jer Blaškić, kako vidimo, nije dragovoljno otišao u Haag, on je tražio da se netko prihvati njegove obrane kad već ide u Haag i, napokon, molio da ga se pusti da se barem oprosti s djecom prije tog puta, kako vidimo, bez povratka. Niti jednoj molbi nije udovoljeno, a njegov tadašnji odvjetnik Zvonimir Hodak ovih dana priznaje: "Točno je da sam obranu počeo pripremati kad je Blaškić već bio u Haagu."
Neponovljivi Franjo Tuđman, famozni brižni otac domovine, legendarni Gojko Šušak, kojemu je zamalo podignut spomenik od 30 metara, svi ti Šarinići, Gregurići, Pašalići, sav taj pompozni VONS, sve te hrvatske veličine gurnule su Blaškića u Haag, primarno da bi zaštitile svoja leđa! Pa, ti politički glineni golubovi HDZ-a u Saboru su donijeli Zakon o suradnji s Međunarodnim kaznenim sudom puna dva tjedna nakon što je Blaškić već bio u Haagu i nitko nije imao minimum obraza da zaključi kako je već i taj detalj sam po sebi groteskan jer je na kraju krajeva Blaškić završio u Haagu "protuzakonito"!

Više od pola godine nema Tuđmana, još ranije otišao je Šušak, ali nema tog HDZ-ovca kojemu je savjest proradila da prizna ove pogreške! Zar su doista vjerovali da će sakriti jednu ovakvu prijevaru?
Kad je tome tako, dugoročno gledajući i ne samo na razini amblema, kad god vidim neku HDZ-ovu veličinu neću zaboraviti i da je ona sudjelovala u režimu koji je umirovljenike poslao da umiru u paklu elementarnog poniženja. Jednako tako nezaboravna je, između ostalog, i činjenica da je ta vlast svojedobno policiju poslala čak i na Hrvate iz Posavine kad su htjeli prosvjedovati pred Saborom. Napokon, iz pamćenja ne izlazi ni slika specijalaca i dresiranih pasa koji na prilazima Trgu bana Jelačića čekaju Zagrepčane koji su htjeli progovoriti baš na tom trgu.
Jednako tako neće se moći zaboraviti činjenica da je ista ta vlast poslala jednoga generala u Haag, gdje bi mogao i okončati. Da mu nije pomogla, da je dopustila da nestanu dokumenti koji bi mu pomogli i da na samome početku te sramote jednoj evidentnoj žrtvi nisu dopustili niti da prije odlaska vidi svoje tek rođeno dijete. Mora li se na vlasti čovjek ponašati poput političke zvijeri? Ne, ali HDZ i Tuđman to nisu nikad razumjeli.