»Medeni mjesec« nove hrvatske vlasti u odnosima sa svijetom približava se kraju!?

Međunarodna zajednica počinje pokazivati prve znakove nezadovoljstva i nestrpljenja / Umjesto polovičnih mjera i iskazivanja dobrih namjera, Hrvatska treba bez oklijevanja afirmirati i reafirmirati vrijednosti koje neku državu čine demokratskom / Civilno društvo u kojem se neće provesti »obračun« sa svime što je bilo (i još je) njegova negacija, neće proći, a vraćanje antifašizmu uz toleriranje izljeva neoustaštva također ne bi smjelo proći / Ni ustrojavanje slobodnih medija bez sučeljavanja s istinom o pogubnim posljedicama djelovanja kontroliranih medija neće proći, kao ni gospodarska politika koja ne raskida s nekim ključnim postavkama stare

Jedno misliti, drugo govoriti, treće raditi, to je bilo, bez pretjerivanja se može reći, ključno načelo hrvatske politike u prošlom desetljeću. Dokumenti što u posljednje vrijeme »cure« u javnosti, a koji (?) na žalost mnogih ključnih aktera tog razdoblja (?) neće biti proglašeni arhivskom građom i učinjeni nedostupnima (?) to najbolje i pokazuju i dokazuju. Treba li uopće podsjećati? Predizborna parola iz 1990. o tome da neće biti revanšizma pretvorila se u goli revanšizam prema »drugima« (nacionalno i politički). Priča o deložacijama, izbacivanju iz stanova u Hrvatskoj, mada je Hrvatski helsinški odbor o tome svojedobno objavio i knjigu, prosječnom je građaninu uglavnom i danas manje-više nepoznata. A ona je tek jedan kamenčić u mozaiku.
Obećanje o suradnji s Haaškim sudom, pretočeno u posebni zakon, u praksi se svelo na niz manevara koji su se najvećim dijelom vukli iz samog državnog vrha, a koji su bili sračunati na to da se suradnja s međunarodnim sudom izbjegne u najvećoj mogućoj mjeri.
Obećanje o jednakosti svih građana, ukotvljeno i u Ustavu, pretvorilo se u često neprikrivenu diskriminaciju koju je država dijelom poticala i sama provodila, a dijelom tolerirala. I o opsegu izbacivanja s posla po »nacionalnom ključu« tek valja reći punu istinu.
Pozivanje na antifašističke tradicije, kojih se Hrvatska doista nema razloga stidjeti, svelo se na svijetu namijenjeno prigodničarstvo, dok je istodobno trajao proces glorificiranja fašističkog odjeljka hrvatske povijesti za koji nema ama baš nijednog razloga da ga se rado sjećamo, što je bilo praćeno kampanjom zatiranja spomena na antifašističke borce i žrtve fašizma (rušenje spomenika, preimenovanje ulica). To su naprosto činjenice. I na dokazivanje da je bilo tako kako je bilo ne treba trošiti nijedne dodatne riječi. No, ta je politika Hrvatskoj nametnula tešku hipoteku i o tome kako je skinuti vrijedi i porazmisliti i progovoriti. U pravu su, naime, analitičari koji upozoravaju da se »medeni mjesec« nove vlasti u odnosima sa svijetom približava kraju.
U pravu je vrlo vjerojatno i pisac mnogo spominjanog teksta agencije Reuters koji, pozivajući se na neimenovani diplomatski izvor (što je, usput budi rečeno, u novinarstvu sasvim normalno i legitimno) tvrdi da međunarodna zajednica počinje pokazivati prve znakove nezadovoljstva i nestrpljenja.
Prije 10 godina, kada je krenula prema samostalnosti, a pogotovo kad se vidjelo da taj put vodi kroz ratne strahote, Hrvatska je bila neprijeporna miljenica dijela, mada i manjeg, demokratskog svijeta. Tvrdnja o tome da nitko nije želio samostalnu hrvatsku državu priča je za malu djecu.
Aureola žrtve koju joj je dodao rat rezultirala je time da se u tom početnom razdoblju zatvaralo oči i pred onim što je i površnom promatraču bilo vidljivo. I tu dobrohotnost jednog dijela svijeta tadašnji je režim pogrešno protumačio. Shvatio ju je kao znak da će mu sve biti dopušteno i da se za ono što se od njega traži zapravo i ne očekuje da bude ostvareno, pa se činilo što nije trebalo činiti (BiH!), pa se obećavalo, čak i potpisivalo, sve i svašta, a potom se radilo po starome.
A kada je svijet počeo reagirati (negativno, naravno, jer nitko ne voli da ga se vara, pa još i pred očima javnosti), primljeno je to najprije s nevjericom, a potom s iskrenom srdžbom »prevarenog partnera«. U to vrijeme hrvatska propaganda počinje reciklirati omiljenu temu Miloševićevih promidžbenika, temu o svjetskoj zavjeri, o neprijateljima koji vrebaju iz svih kutaka, od utjecajnih političkih i financijskih krugova u svijetu, preko nevladinih organizacija za ljudska prava i promicanje demokracije, pa do (ipak) usamljenih pojedinaca, nezavisnih intelektualaca, na domaćoj sceni koji su upozoravali: »Car je gol«.
No, politika nije promijenjena. Hrvatska je zato došla u izolaciju, krećući se po samom opasnom rubu sankcija.
Tek poslije parlamentarnih i predsjedničkih izbora početkom ove godine svijet je pokazao spremnost da Hrvatsku počne drukčije tretirati. Koliko su vrata svijeta današnjoj Hrvatskoj doista otvorena, vidi se već i po brojnim državnim, odnosno službenim posjetima visokih predstavnika Hrvatske, od predsjednika Republike na dalje, kao i po tome što je ta nova Hrvatska, ma koliko nekima taj izraz smetao, u kratkom vremenu primljena i u Partnerstvo za mir i u Svjetsku trgovinsku organizaciju.
No, taj svijet, ma koliko da se prema nama otvorio, ma koliko da je iskreno pozdravio demokratske promjene, želeći (i iz svojih interesa, naravno) jednu drugu, drukčiju Hrvatsku koja će moći biti (uz ostalo) i generator pozitivnih promjena u regiji (dok je prethodni režim već pri spomenu slova R od »regija« dobivao »ospice«), nije zaboravio desetgodišnja iskustva i s pravom je očekivao da će šestorica ne samo govoriti u demokratskom duhu, već da će tako i djelovati.
Nitko, naravno, ne može osporiti određene pomake, no stvari (?) čini se (?), gledano iz perspektive svijeta, ne idu brzo kako se očekivalo niti se vuku onako energični, da ne kažemo radikalni potezi, kakvima su se (ne samo u svijetu) mnogi nadali.
Tako da je u ovom trenutku za Hrvatsku u kontekstu njenih odnosa sa svijetom ključno pitanje: kako steći vjerodostojnost? Umjesto polovičnih mjera i iskazivanja dobrih namjera treba, dnevnopolitičkim računicama unatoč, odlučno i bez oklijevanja afirmirati i reafirmirati vrijednosti koje neku državu čine demokratskom. Civilno društvo u kojem se neće provesti »obračun« sa svime što je bilo (i još je) njegova negacija, neće proći.
Vraćanje antifašizmu uz toleriranje izljeva neoustaštva ne bi smjelo proći. Također, ni ustrojavanje slobodnih medija bez sučeljavanja s istinom o pogubnim posljedicama djelovanja kontroliranih medija, neće proći. Gospodarska politika koja bi htjela biti nova, a ne raskida s nekim ključnim postavkama stare, neće proći.
Nova Hrvatska mora biti doista nova. Ne zbog svijeta, mada ne malim dijelom i zbog njega, već zbog sebe i svih svojih građana. A kad to postane, bit će i vjerodostojna.