Ivica Račan nije skrivao svoju pogođenost kad je početkom tjedna agencija Reuters prenijela iz Zagreba mišljenja stranih diplomata, po kojima je vladajuća koalicija ispunila njihova očekivanja u vanjskoj politici, ali nije pokazala dovoljno inicijative na unutarnjem političkom polju. Kad su novinari sredinom tjedna javno pitali premijera što o tome misli, ostavio je dojam kao da ga je netko ubo iglom, te je desetak minuta nakon toga naširoko objašnjavao svoje stavove, po prvi put spočitnuvši dijelu medija da sudjeluju u kampanji protiv Vlade.

Preciznije, neimenovani zapadni analitičari tvrde da se osjećaju pomalo frustrirani jer Zagreb, kako oni misle, mnoge stvari radi previše sporo. Zamjeraju novoj vlasti što oklijeva u borbi protiv korupcije, u raščišćavanju u tajnim službama i reformiranju državne televizije. Međutim, najviše ih smeta to što Vlada još nije iznijela zaokruženi program reformi, a osobito ih zabrinjava postupak navodnog “raskidanja” ugovora s američkom tvrtkom Enron o gradnji termoelektrane Jertovec, što bi moglo odvratiti strance od ulaganja u Hrvatsku.

Upravo tom posljednjom kritikom Račan je hio najviše pogođen, upozorivši da ga jako smeta što dio medija - po svemu sudeći ne samo inozemnih, nego i domaćih - vrši pritisak na Vladu da popusti Enronu na štetu hrvatskog nacionalnog interesa. Račan to nije rekao, ali je jasno da neki krugovi na Zapadu neprincipijelno prijete Hrvatskoj izostankom stranih investicija u slučaju da Vlada ne popusti Enronovim apetitima.

Na ovoj točki premijera Račana domaća će javnost zasigurno podržati, jer svatko tko je čitao hrvatske novine posljednjih mjeseci znade da je bivša vlast na čelu s predsjednikom Tuđmanom inzistirala na potpisivanju ugovora s Enronom, za koji se unaprijed znalo da će biti materijalno štetan po Hrvatsku. Znalo se da će Hrvatska njime izgubiti barem 120 milijuna dolara, ali Tuđman je želio takav ugovor vjerujući da će mu Enron napraviti političku protuuslugu time što će mu osigurati poziv iz Bijele kuće za posjet SAD-u - što, naravno, nije ni mogao dočekati.

Osim toga, kad bi se vjerodostojnost hrvatske vlasti glede poštivanja preuzetih međunarodnih ugovora mjerila upravo na štetnom ugovoru s Enronom, sigurno je da bi se znatan dio hrvatske javnosti počeo hladiti prema potrebi stranih ulaganja, ali i prema prijateljskoj Americi. A to nikome ne bi bilo politički korisno.

Tko se ne sjeća činjenice da velika skupina hrvatskih ekonomista, na čelu s dr. Stjepanom Zdunićem, gospodarskim savjetnikom predsjednika Mesića, već mjesecima tvrdi da Banski dvori tek moraju sastaviti i provesti zaokruženi program za izlazak hrvatskog gospodarstva iz recesije? I sam šef države više je puta javno upozorio da Hrvatskoj treba “antidepresijski program” te je kritizirao međustranačke svađe u koalicijskoj Vladi, naglašavajući da ministri moraju slušati premijera, a tek onda vođe stranaka kojima pripadaju.

Iako je šef države na taj način podržao Ivicu Račana kao premijera, Mesićeve prijašnje primjedbe, kada se one udruže sa sličnim kritikama koje stižu iz inozemstva, otkrivaju stvaranje novog političkog okruženja koje Račanovoj Vladi djelomice možda ne ide u prilog. Ne treba smetnuti s uma da je Reutersova kritika objavljena istoga dana kada je Stjepan Mesić boravio u Bruxellesu, što jasno pokazuje kako novom hrvatskom šefu države politička uloga raste i u inozemstvu, unatoč tome što mu ustavnim promjenama treba biti oduzeta većina ovlasti. Očito je, također, kako međustranački sporovi u koalicijskoj Vladi i njezina nedovoljna djelotvornost utječu na pad rejtinga Ivice Račana i cijele Vlade.

Ne bi stoga trebalo biti čudno ako se nakon kratke ljetne pauze sporovi u Hrvatskoj na jesen sve više budu prenosili i na gospodarski teren, odnosno na pitanje je li Vlada uistinu izabrala najbolji put za izlazak Hrvatske iz teškog ekonomskog stanja. Vlada tvrdi da su njezine reforme već zaokružene i da će na jesen Hrvatska dobiti stabilne uvjete privređivanja za nekoliko godina unaprijed. S druge strane, Pantovčak sve glasnije smatra da Vladine gospodarske i druge inicijative nisu dovoljne za oporavak Hrvatske. Takvih sporova između glavnih čimbenika u zemlji Hrvatska se ne bi trebala bojati ako se oni odvijaju u demokratskom ambijentu, jer pozitivni rivalitet može svima dobro doći.

Branko Podgornik