Ernest Renan davno je rezignirao pri usporedbi ljudi i životinja, napisavši da se ljudi prave višim bićima samo zato što je njihova sebičnost promišljenija. Slično je i s nacijama: "Pogrešno poimanje vlastite povijesti je dio nacionalnog bića." Njegova se saznanja mogu olako primijeniti na političara kao homo politicusa i birača kao zoon politikona, jer je političarev egoizam kudikamo strukturiraniji od biračeva, iako su kao kolektivisti slični po naopakostima u tumačenju zajedničke historije.
Ispravno razumijevanje osobne političke prošlosti vodilo bi računa o počinjenim pogreškama, što bi uključivalo i svijest o mogućim tekućim i budućim zastranjivanjima. Takvo što traži goleme samospoznajne žrtve, ali što ostaje od političara ako ga se liši taštine — autointerpretacije? Račan i Budiša — ključne političke riječi posljednjih tjedana u Hrvatskoj, možda su najsličniji po vjerovanju da su oduvijek, a to znači spočetka 1970-ih, bili i ono što nisu bili. Račan demokrat, a Budiša liberal. Kada se dokaže da je u vrijeme obračuna s "proljećarima" Račan djelovao kao nedemokrat, a recimo Predrag Matvejević kao demokrat, onda se nastoji pronaći opravdanje kako je Račan funkcionirao unutar partijskog aparata, a Matvejević izvan, te da je onda takvo Račanovo ponašanje u jednopartijskim kategorijama bio čisti demokratizam.

Stanko Lasić u svojim Autobiografskim spisima podsjeća na Budišinu neliberalnost 1971. kada je nasilno preuzeo studentsku vlast u Zagrebu: "U stilu lenjinističke prakse i logike s govornice velike dvorane prvo je uklonjen Damjan Lapaine, v.d. predsjednika Saveza studenata Zagreba, s podsmijehom je ispraćeno stotinjak legalnih delegata u susjedni "kabinet", a zatim je ovacijama Dražen Budiša izabran za novog predsjednika Saveza studenata Zagreba." Nije imao strpljenja za legalne procedure, što legitimira liberale. Račanovo hijerarhijsko shvaćanje demokracije opetovalo se i prigodom propitivanja Miloševićeve krivnje u vezi rušenja čelnika vojvođanskih komunista Milovana Šogorova.
Budišina se nestrpljivost u penjanju na stranačku vlast očitovala u zahtjevu za trenutačnom predajom ključeva HSLS-ova stožera netom nakon, ovog puta legalnijeg, svrgavanja Vlade Gotovca. Politizirani dio strane diplomacije u Zagrebu i nepolitizirani dio historiografskog establishmenta smatrali su da se Dražen Budiša, sada kada je napokon došao na stvarnu vlast, neće dugo zadovoljavati ulogom skrušenog sabornika. Glasine, ali i glasovi iz vrha njegove stranke nisu postavljali samo retorička pitanja o ulasku Budiše u Račanovu Vladu.
Budiša je to demantirao, ali se polemičko ljuljanje šestorke nastavljalo. Račan i Budiša su najprije implicitno, a ovih dana i eksplicitno, pojasnili da nema nikakvog sukoba u koncepcijama i kadrovima, ali već sama činjenica da su se takvi razgovori morali povesti sugerira na obratan zaključak, kao i to da će se tom temom kohabitacijskog života posvetiti na kolovoskom dvostranačkom susretu u punom sastavu. Tamo će se potvrditi odluka da će SDP i HSLS kao dvojac zajedno i na buduće izbore za Županijski dom jer među njima bitnijih razlika nema, što je usprkos pretpostavljenoj ideološkoj nesličnosti — uistinu točno.
Na čemu je utemeljena simbioza Budišina patrijarhalnog liberalizma i Račanova indiferentnog socijaldemokratizma? Na postavci da je nacionalna država važnija od radnika, umirovljenika, nezaposlenih te, naravno, i od srednjeg sloja, intelektualaca i individualista, da je doktrina socijaldemokratizma i liberalizma atraktivnija od respektivne prakse. Legitimacijska perspektiva koalicije SDP-a i HSLS-a ne prelazi granice nacije zamišljene kao ostvarenje osobnog političkog sna o liderskom uspjehu. Otvorenom, civilnom društvu lideri nisu nužni, ali zatvorenom, stranačkom hrvatstvu još i te kako. Račan je obuzet defenzivnim, a Budiša ofenzivnim hrvatstvom kao ideološkim pragmatizmom u toj mjeri da ne uviđaju činjenicu da u biti aktualnog hrvatstva nema ničeg hrvatskog: tranzicija, tajkunizam, korupcionaštvo, globalizam, turizam, monetarizam, pauperizacija, anomizam...

Kao neizdrživi oblik autoritarizma u doba integracija, tuđmanizam je svrgnut ponajviše zahvaljujući želji hrvatskih građana za promjenom vlasti, koji su polugu za taj preokret vidjeli u socijaldemokratsko-socijalnoliberalnoj koaliciji. Zajednički nazivnik ovih stranaka je matematički i optički imala biti socijalnost, a nje još nikako nema na vidiku, jer su prvih šest mjeseci politikom dominirale vlastohlepne emocije stranačkih karijerista. Zadovoljilo se statističkom iluzijom da je dvostranački i, dakako, šestostranački nepotizam u odnosu na hadezeovski jednostranački nepotizam oblik socijalizacije.
I uopće sva se ova najnovija demokracija shvaća kao održavanje solidarnosti i socijalizacije unutar dvojne i četvorne = šestorne koalicije. Kao da sam sklad, a ne i sadržaj heterogene političke vlasti, jamči nemogućnost totalitarističkih recidiva. Valja shvatiti da se i totalitarizam mijenja, da se može regenerirati kroz nova obličja ili, kako bi rekao papa Ivan Pavao II., kroz demokraciju bez vrijednosti. Nije smisao politike u Hrvatskoj zagovaranje ili rušenje vladajuće koalicije i konstruiranje medijskih i interesnih blokova u tom smjeru — već stvaranje novih duhovnih, društvenih i materijalnih vrijednosti. Bez razvoja se i ne može drugo nego jalovo politizirati.