Unatoč optimizmu najviših državnih dužnosnika nakon što je ovoga tjedna Europska komisija usvojila smjernice za pregovore s Hrvatskom čime je otvoren proces tzv. pridruživanja Europskoj uniji, Hrvatska je još “godinama” daleko od najznačajnije europske asocijacije, jednako kao i sve druge postkomunističke zemlje. Ali s tom razlikom što će dinamika pristupa ostalih zemalja “istočnog bloka”, poput Češke, Mađarske, Poljske, Bugarske, Rumunjske ili Slovenije ovisiti isključivo o njima samima i njihovoj prilagodbi standardima koje propisuje EU, dok će se na Hrvatsku i zemlje jugoistoka Europe primjenjivati regionalni pristup, odnosno model prilagodbe i priključivanja svih zemalja, ali “u paketu”. U tom paketu za Hrvatsku je predviđeno posebno mjesto, konkretno zemlje koja bi trebala biti predvodnik demokratizacije svih zemalja u regiji, koja polako i u službenoj terminologiji dobiva naziv “zapadni Balkan”.

Prvi korak na tom putu približavanja, trebala bi biti upravo konferencija o zapadnom Balkanu u Zagrebu, negdje u rujnu ili listopadu ove godine. Na toj konferenciji “petnaestorica” će čelnicima Hrvatske, BiH, Makedonije, Albanije i Crne Gore (vjerojatno i srbijanske oporbe) postaviti uvjete za ulazak u europsku obitelj, ali i obećati svoju konkretnu pomoć. Hrvatska vlast pokušala je od javnosti elegantno sakriti i upakirati cijeli zagrebački summit, pozivom za sudjelovanjem i ostalim zemljama u okruženju, ali iz Bruxellesa je to energično odbijeno uz obrazloženje kako bi to “razvodnilo” cijelu njihovu ideju. Najviši predstavnici EU-a čak su optužili hrvatsku Vladu za nesuradnju i “miniranje” skupa koji bi trebao odrediti budućnost svih zemalja nastalih raspadom Jugoslavije.

Zanimljivo kako i u samoj Europskoj uniji posljednjih godina postoje brojne nesuglasice i otpori medu članicama glede proširenja EU-a na istok. Stoga se na svaki “krivi” korak gleda pod povećalom, a svako otezanje je “dobro došlo”.

Ako se zna da su za prilagodbu zakonodavstava potrebna ogromna sredstva koja, ruku na srce, postkomunističke zemlje nemaju, onda nije teško zaključiti kako se optimistične najave da bi Hrvatska mogla ući u EU za tri do pet godina poprilično nerealne. Uzme li se primjer Poljske koja na usklađivanje svog zakonodavstva s onim EU-a godišnje troši milijardu američkih dolara, značilo bi da do kraja procesa priključenja EU Hrvatska treba potrošiti cijeli jedan godišnji proračun.

Nesporno je da nova hrvatska vlast priključenje Europskoj uniji drži najvažnijim političkim zadatkom u idućih nekoliko godina. Samo nitko ne zna kako ga i ostvariti u situaciji u kojoj se Hrvatska i njeno gospodarstvo danas nalaze. Jer, osim velikih sredstava za prilagodbu europskim standardima, priključenje danas WTO-u, a sutra eventualno i Uniji - automatski može značiti i propast za ono malo proizvodnje i zdravih tvrtki koje u Hrvatskoj još egzistiraju. A upravo to je onaj rizik koji se krije iza formulacije “bolnih rezova” koju posljednjih dana ponavljaju premijer Račan, te ministri Jakovčić i Picula.

Posebna su priča odnosi između najviših dužnosnika EU-a i zemalja koje žele pristupiti Uniji. Naime, javna je tajna kako europski političari ne vjeruju “potrošenim” političarima iz postkomunističkih zemalja, pa se cijeli projekt proširenja EU-a na istok odugovlači ne bi li i vrijeme odradilo svoje i s političke scene na istoku Europe izbrisalo garnituru političara koji su se rotirali posljednjih dvadeset i više godina. Svjestan te činjenice, Račan je u prve pregovaračke redove gurnuo mlade snage - vanjskoposlovnog ministra Piculu i eurointegracijskog Jakovčića, koji mu mogu poslužiti i za popravljanje imagea, ali i za preuzimanje odgovornosti za posljedice koje će imati i “balkansko ujedinjenje” i pristup EU. Vidjevši učinke hrvatske vanjske politike posljednjih mjeseci u posao se uključio i predsjednik države Mesić. Nakon što je Vlada pokupila slavu za pristup Hrvatske Partnerstvu za mir, Mesić je odlično isplanirao tajming za posjet Bruxellesu, pa je ispalo da je nakon njegovog razgovora s čelnicima EU-a i NATO-a Hrvatska dobila pozivnicu za početak pregovora o pridruživanju. A to će biti vrlo važan argument kada se na jesen otvori nova rasprava o promjeni Ustava i redefiniranju sadašnjih ovlasti svih sastavnica vlasti u Hrvatskoj.

Najveću nepoznanicu ipak predstavlja inicijativa Europske unije oko regionalnog pristupa za sve zemlje zapadnog Balkana. Nedvojbeno, što su bezbroj puta i ponavljali hrvatski dužnosnici, ne radi se o ponovnom udruživanju bivših jugoslavenskih republika u novu državnu tvorevinu, ali nedostatak jasnog papira koji bi razriješio mnoge dvojbe ostavlja prostor za razna tumačenja i nagađanja. Tako ostaje nejasno misli li Romano Prodi ozbiljno kada govori o potrebi uvođenja monetarne i carinske unije, te slobodnog prometa ljudi i robe na ovom području. Odnosno je li uvjet za “konkretnu i učinkovitu pomoći EU-a zemljama u regiji” njihovo povezivanje u nešto što bi se zvalo Balkanska unija, a koja bi imala sve karakteristike ujedinjene Europe ali u malom.

A za provođenje bilo kojeg scenarija koji je vjerojatno već negdje napisan u europskim političkim krugovima i u tajnosti predstavIjen hrvatskim dužnosnicima, nova će vlast u Hrvatskoj prije svega morati promijeniti Ustav, a zatim i dobiti plebiscitarnu potporu građana na referendumu, što uvijek predstavlja posao s neizvjesnim krajem.