* Izaslanici sabora HDZ-a BiH tek će naknadno uvidjeti da im je neizabrani potpredsjednik pružio jedinu političku šansu
Jadranko Prlić je brzo prerezao svoju hamletovsku dilemu. Unatoč političkom poniženju koje je doživio na Šestom saboru HDZ-a BiH, ostaje članom te vodeće hrvatske nacionalne stranke i na njezinoj će se listi kandidarati na jesenskim izborima. To je za šefa bosanskohercegovačke diplomacije i najoportunije rješenje, jer mu ipak omogućava opstanak na političkoj pozornici. Takvim je razvojem događaja zadovoljno i vodstvo HDZ-a, s obzirom na to da je pošteđeno novih raskola.
Prlić je, što mnogi unutar njegove stranke ne mogu razumjeti, jedan od političkih fenomena susjedne države. Proteklih desetak godina nitko prije i bolje od tog doktora ekonomskih znanosti nije uviđao političke mijene. Kad se raspadala tadašnja SR BiH, kao vicepremijer naglo je spoznao u sebi nacionalni zanos i priključio se Mati Bobanu. Vrtio se na raznim dužnostima, od predsjednika vlade "Hrvatske republike Herceg-Bosne" pa do mjesta premijera i ministra vanjskih poslova u virtualnoj vladi BiH i Federaciji BiH. U tom je razdoblju, kako ga optužuju, bio i u uskom krugu onih koji su oblikovali hrvatsku paradržavnu tvorevinu, što je popraćeno i razbuktavanjem sukoba s Bošnjacima.
Kad je potpisan Daytonski sporazum, Prlić je pak odmah shvatio da dotadašnju hrvatsku politiku u BiH treba žurno arhivirati, što podrazumijeva i postupno političko osamostaljenje od HDZ-ove zagrebačke matice i okretanje Sarajevu. Stranački su se čvrstolinijaši time s pravom osjetili ugroženima. Svjestan da im se na Šestom saboru HDZ-a napokon otvara prilika da ga uklone po "demokratskoj proceduri", Prlić je svjesno održao govor koji je razljutio nemali dio izaslanika. Jedina je dilema, naime, bila hoće li kao kandidat za stranačkog potpredsjednika "poginuti" šutke, poput kakvog uplašenog stranačkog birokrata, ili uz veliki prasak, kao neshvaćeni politički prorok. Prlić dobro zna što je u kojem trenutku isplativije.
Naličje se te priče ogleda u činjenici što HDZ-ovi Superhrvati, nesvjesni da se politika službenog Zagreba više nikada ne može vratiti na rane devedesete, nemaju baš nikakva razloga za zadovoljstvo. Njih užasava Prlićevo karijerističko vrludanje, a i intonacija kojom je upozorio na neminovnost europeizacije stranke. Kad je tome pridodao i neporecivu tezu o "dvostrukoj stranačkoj politici", dakle raskoraku između lijepih riječi i ksenofobično-izolacionističke prakse, dirnuo ih je tamo gdje su najosjetljiviji. Kažnjavajući Prlića, zapravo su razobličili svoju rigidnost i nerazumijevanje političkog raspleta u BiH.
Promaklo im je naime da i stari-novi predsjednik stranke Ante Jelavić, samo nešto uvijenije i dvosmislenije, poručuje isto što i omraženi Prlić, te da iz kadrovskih križaljki, pa i na tom istom saboru, postupno ispadaju svi oni koji zagovaraju konflikte s Bošnjacima i međunarodnom zajednicom. Uspaljeni su izaslanici skandirali Slobodanu Praljku, koji je preuzeo ulogu Prlićeva egzekutora, a upravo će takva "herojska" politika doživljavati sve veće poraze. Unutarstranački je reformizam, koliko god bio bolan, uvjet opstanka HDZ-a, ne želi li samovoljno otići u ropotarnicu povijesti. Potonje i ne bi bilo strašno da se na tu najveću hrvatsku stranku izravno ne vezuje sudbina nemalog dijela Hrvata u BiH.
Što je ključ nesporazuma oko njihove političke budućnosti? Točno je, na čemu je i Praljak poentirao, da međunarodna zajednica zanemaruje hrvatske interese i da od tog konstitutivnog naroda traži razne neprincipijelne ustupke, izravno revidirajući i odredbe Daytonskog sporazuma. No rješenje nije u tvrdoglavosti i daljnjem zaoštravanju odnosa sa svijetom, već u kooperativnosti i toleranciji kao najboljoj metodi borbe za vlastite ciljeve.
Upravo je o tome govorio pragmatični Jadranko Prlić. Budući da će predsjednik HDZ-a Jelavić morati provoditi upravo takvu politiku, izaslanici će tek naknadno shvatiti da je on i pravi pobjednik Šestoga sabora. A i da je razdoblje političkog autizma te stranke zaključeno govorom Slobodana Praljka.
Željko KRUŠELJ