Summit G8 na Okinawi protekao je u znaku Clintonove psihološke preokupacije razgovorima u Camp Davidu. Državnici 7 gospodarski najrazvijenih zemalja plus Rusija uspjeli su, unatoč tome, odraditi dnevni red. Na prijedlog Putina okupljeni čelnici su se dogovorili da će ubuduće svoje poruke razmjenjivati e-mailom i – u Camp David poslali faks svoje pisane potpore Baraku i Arafatu!
Predvidivu rutinu takvih susreta razbila je informacija u vezi s drugim neuralgičnim prostorom – Balkana, koji ovu skupinu brine zbog promjene jugoslavenskog ustava čime se ograničava status Crne Gore u toj federaciji. Osmorica su uputila poruku da ne namjeravaju ograničavati potporu miru, stabilnosti i investicijama u regiji i želju da se demokratska Jugoslavija ponovno pridruži međunarodnoj zajednici.

Novost u tome je da je takav pristup podržala i Rusija. Prema diplomatskom izvješću njemačkog eksperta za Balkan Michaela Steinera, vanjskopolitičkog savjetnika kancelara Gerharda Schrödera, Putin je ustanovio da mu Miloševićeva politika pravi probleme. U razgovoru između njemačkog i ruskog lidera izražena je zabrinutost razvojem odnosa između Srbije i Crne Gore, ali se na intervenciju ruskog ministra vanjskih poslova Igora Ivanova u komunikeu nije pojavilo ime Slobodana Miloševića - osobe odgovorne za konzekventno pogoršavanje stanja u regiji.
Taj strateški konsenzus mogao bi, da se ne radi o Miloševiću, otjerati vjetrove rata koji su počeli puhati oko Lovćena. Ako su velesile na ovaj način definirale odnos prema najnovijoj krizi, kakav bi trebao biti pristup susjeda? Aktivan ili pasivan? Kako tumačiti posjet Tonina Picule Podgorici – pitanje je koje je ovih dana zanimalo, ako ne i zabrinulo, dio diplomatskog kora u Hrvatskoj, pa ne bi bilo suvišno da Ministarstvo vanjskih poslova s tim u vezi održi briefing, bez obzira na načelno pojašnjenje ministra Picule, netom nakon povratka, da je riječ o demokratskoj akciji, a da od demokratizacije Crne Gore ne može biti međunarodnopolitičke štete.
Naime, i diplomatska su pitanja načelna! Zbog čega se Hrvatska tako demonstrativno miješa u unutarnje poslove jedne još uvijek međunarodno postojeće i priznate države SRJ? Zašto normalizaciju odnosa s Crnom Gorom prati denormalizacija odnosa sa Srbijom, koju prekidaju tek povremeni dolasci oporbenog Zorana Đinđića i sad Milana Panića i je li slijedom te logike susret Picule s crnogorskim vodstvom mimo službene vlasti zapravo provokacija Miloševića?
Hiperbolično govoreći - predstavlja li sve to skupa casus belli i hoće li zbog toga Srbija napasti Hrvatsku? Ne, jer bi onda morala napasti i Grčku i Bugarsku i druge zemlje u regiji koje održavaju diplomatske odnose s Crnom Gorom. Treba razlikovati između dogovorne i nedogovorne provokacije. U dosadašnjoj politici između Srbije i Hrvatske, odnosno Miloševića i Tuđmana, dogovorne su provokacije bile dio taktike rasplamsavanja ili zaleđivanja rata. Dogovorna provokacija je bila i odluka o dijeljenju Bosne i Hercegovine na njihovu sastanku u Karađorđevu.
Miloševićev partner u crnogorskoj provokaciji Momir Bulatović izgubio je političku utakmicu s Milom Đukanovićem dok Stipe Mesić to nije htio biti ni kao predsjednik jugoslavenskog predsjedništva. Milošević je bez inscenacije malo što u stanju režirati, a trenutačno je zabavljen režijom vlastitog izbornog uspjeha za novog predsjednika savezne države koje de facto i de jure više nema. Dogodi li se da Srbija izgubi i Vojvodinu i Sandžak, Milošević će i dalje htjeti biti predsjednik "Jugoslavije". Rat u Crnoj Gori njegov je stand by aranžman u slučaju poraza na lažiranim izborima ili "prevelikog" pritiska međunarodne zajednice.

Toga se zapravo najviše i plaše strani diplomati, smatrajući da je Piculin boravak u Podgorici možda preuranjeni izazov Miloševiću, prvaku regije u iracionalnom ponašanju. Međutim, nije li politika "appeasmenta", namirenja Srbije i davanja stalnih koncesija Miloševićevu invazionizmu pospješivala, a ne sprječavala njegove ratove u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Kosovu? Kako se može urazumiti nekoga tko se već 13 godina ponaša nerazumno i čiji ustavni udar Schröder uspoređuje s Hitlerovim? Je li teže demokratizirati Miloševića ili izračunati izraelsko-palestinsku kvadraturu jeruzalemskog kruga?
Može se, dakle, ipak reći da je Piculin posjet svojevrstan casus, ali ne belli, nego foederis – ispunjavanje obveza prema hrvatskim EU i NATO partnerima u svrhu odgovornosti prema Paktu o stabilnosti. Kada se uzmu u obzir i poruke G8, onda je hrvatska politika prema Crnoj Gori unutar, a ne izvan tih trendova suvremene svjetske politike koja u daljnjoj desrbifikaciji Crne Gore vidi jednu od solucija početka političke pacifikacije Srbije.
Crnoj Gori je potreban jedan političko-ekonomski zamah kako bi se trajno izvukla iz labirinta Miloševićeva anakronizma. Ne bi li se hrvatskom izolacijom Crne Gore na posredan način prihvatili Miloševićevi "amandmani" na Ustav SRJ koje je na sastanku G8 izrijekom osudio talijanski premijer Giuliano Amato? Put Crne Gore prema međunarodnoj zajednici i fizički vodi preko Hrvatske i Hrvatska ne može postati dio eurounijske obitelji pristajanjem na kvalifikaciju i tretman Crne Gore kao legitimnog Miloševićeva taoca ili postavljanjem političkih balvana tom željenom crnogorskom otvaranju prema svojoj europskoj budućnosti.