Vlada je nakon nekoliko mjeseci uspjela iskrojiti glavne pravce ključnih reformi - ustavne i zdravstvene, djelomično stambene, naznačeni su strategijski putevi za energetiku, a nekoliko je važnih pravosudnih zakona pri kraju. Sabor je pustio sve što je od Vlade došlo u daljnju proceduru pa će se najesen, a za predstojeću se opet najavljuje da će biti vruća, odigrati glavne bitke i raščišćavanja u institucijama, a neke bitke, možda i izvan njih, na ulici.

Nakon promjene na izborima, nakon nekoliko mjeseci, Hrvatska se kroji u nekim manje ili više izmijenjenim, ali ipak novim dimenzijama. Ali, glavni je problem - ona četvrta - a to je vrijeme.

Teško bi bilo reći da se živi bolje, vjerojatno se živi i gore nego prije. Uz sve razumijevanje građana i domaće javnosti, uz svijest da je zemlja ako ne opustošena a ono dosta sustavno pljačkana opći je dojam da vlasti djeluju sporo i neodlučno, da je mnogo problema u šesteročlanoj, inače najširoj vladajućoj koaliciji u Europi. Isti dan kada je Reuters objavio komentar zbivanja u Hrvatskoj, a na čiji se dio o ugovoru s Enronom osvrnuo premijer Račan, Londonski je The Economist pod naslovom "Teški izazovi za Hrvatsku" dao svoje viđenje koje je posve naklono Vladi, ali upozorava na objektivne političke i ekonomske probleme koji bi mogli zapriječiti putokaze. Prvo, "nacionalisti a to je dosta Hrvata", pišu Englezi, gunđaju da Račan pretjerano želi ugoditi Zapadu kako bi zemlju priključio Europi. Drugo, mnogi u Hrvatskoj smatraju da Račan troši previše vremena na usklađivanje i smirivanje odnosa u koaliciji a pod cjenu odustajanja od forsiranja nekih bilnih zakona. I treće, više od 22 posto Hrvata je bez posla pa su ljudi zabrinuti koliko će još proći dok ne dođu bolja vremena. Vlada je raspodijelila svoj djelatni program na četiri godine mandata. Trajanje mandata ističe se kao glavni argument za strpljenje. Raščišćavanje je veliko, a predsjednik Vlade je oprezan čovjek. Mnogi kažu za njega daje vrlo dobar politički taktičar, ali isto tako i mnogi sumnjaju u njegovu efikasnost na operativnom pultu. Pritom je izvjesno najmanje jasna ekonomska strategija. Tog ključnog programa Vlada još nema, svakako ga nikome još nije pokazala.

Neovisno sudstvo, slobodni mediji i zaštita ljudskih i manjinskih prava tri su temeljna regulatora sadašnjih demokracija.

Utoliko Mesićeva izjava koju je izgovorio na Svetoj Geri kako "nema govora o tome da će bilo koji hrvatski general ići u Haag, nego će ići oni koji budu pozvani, a odgovarat će samo oni koji su krivi" - nije samo sofizam. Ne možemo govoriti o simbolima društva, Domovinskog rata, nacije i države da bi te simbole prali pred individualnom krivnjom, ako ta krivnja postoji. Jedina i prava stranka tobože zbog kolektiva i nacije, odnosno "naše stvari", često je pokrivala i gospodarski kriminal.

Ako su stranka ili moćnici nekome darovali bilo jedno, bilo stotinjak poduzeća, taj nije mogao očekivati da će poduzeća biti njegova i da neće s dobročiniteljima morati dijeliti dobit, dug pa i sudbinu.

Ako je teško znati što je ekonomski najbolje za Hrvatsku, teško izabrati pravi, najbolji put, ako je teško naći novac za socijalno nezbrinute, u humanističko-pravnoj sferi demokratskih društava za jednu tranzicijsku zemlju poput Hrvatske u ovom je stadiju sve već izmišljeno.

Pitanje primjene je samo pitanje političke odluke i dobre političke taktike. Bilo bi jako dobro kad bi, unatoč zdušnim otporima mnogih, postkomunisti na kapitalističkom putu uspjeli.