Jedan mrzovoljni komentar britanske državne agencije Reuters o navodnim unutarnjopolitičkim propustima hrvatske Vlade - nešto poput kritičke summa summarum polugodišnjeg mandata Račanove vlade - posljedovao je burnim medijskim reakcijama u ozračju pitanja što je autor time htio reći. Osobito upadljivo aranžiran dio Reutersova komentara odnosio se na nedostatke u svezi inicijativa i reformi na unutarnjem planu. Za sve koji pažljivo promatraju što se događa na relaciji Hrvatska svijet, indikativan je odlomčić o tretmanu inozemnih ulaganja kao najspornijem vidu Vladine politike, a argumentiran je slučajem povlačenja ugovora s Enronom. A taj bi slučaj, zaključuje Reuters, lako mogao odbiti buduće ulagače od inače primamljivog hrvatskog tržišta. Tim se zaključkom, dakako, na određeni način prokazao i skriveni cilj spomenutog agencijskog komentara.

U tom smislu bila je intonirana i jezgra odgovora premijera Račana i njegovih suradnika na onaj upit što je autor time htio reći. Prema Račanu, dakle, Reuters nastupa kao lobist proameričkog krupnog kapitala (možda baš poput žustre Enronove lobistice Zdenke Gast), a odatle i implicitna sugestija Vladi kako inozemne ugovore potpisane s bivšom vlasti valja ispoštovati - bez obzira štete li nacionalnim interesima zemlje koju se još uvijek može ucjenjivati takozvanim regionalnim, odnosno balkanskim pristupom u pregovorima o članstvu u Europskoj zajednici. A taj pristup u pregovorima s EU i nadalje je nepoznanica s kojom se danomice suočava hrvatska vlast. S tim u vezi, sastanak "na vrhu" Mesić-Račan-Tomčić-Tomac-Budiša, održan prije nekoliko dana, još je jednom trebao pretresti pitanje odnosa EU prema Hrvatskoj i ulogu Hrvatske u regiji, sve kako bi se izbrusili stavovi uoči sastanka predsjednika parlamenata vezanih uz Pakt o stabilnosti, koji će se održati u Zagrebu od 11. do 13. rujna. Dodatne dvojbe o takozvanoj balkanskoj kontekstualizaciji Hrvatske pothranjivala je inicijativa francuskog predsjednika Chiraca oko zagrebačkog sastanka šefova zemalja-članica EU s predsjednicima Hrvatske, BiH, Makedonije, Crne Gore i Albanije (a još se traži način predstavljanja SRJ). Štoviše, premijer Račan objavio je svoju suzdržanost glede te "versajske inicijative" i s tim u vezi, za Hrvatsku opasnoga, svrstavanja u skupinu "najproblematičnijih", dakle onih kojima bi pristup EU bio moguć tek poslije 2010. I premda je premijer kasnije reterirao u svojim rezervama - poslije susreta s francuskim veleposlanikom Turotom i dodatnog pojašnjenja koncepcije i svrhe Chiracove inicijative - ostao je opći dojam da se diplomatska bitka za takozvanu individualizaciju odnosa spram EU nastavlja. Iako u promijenjenim i za Hrvatsku povoljnijim okolnostima (WTO, usvojene Smjernice za pregovore s RH kao instrument za pristup Stabilizacijskom i asocijacijskom ugovoru s EU).

No, ni taj pomak, koji nikako ne treba podcjenjivati, nije isprao gorak okus koji je ostao nakon europskih lekcija hrvatskim vlastima. Naviknut na pohvale zbog demokratskog otvaranja i izrazite spremnosti za suradnju s europskim institucijama, hrvatski se politički establishment našao zatečen i, pred vlastitom političkom javnošću, gotovo diskreditiran. Briselske packe, kako nježne bile, prvi su vjerodostojan signal da je medeni mjesec u odnosima Hrvatske i Europe, a u širem smislu i svijeta, došao svome kraju. Vrijeme pohvala i dobrohotnog tapšanja već je dobrano iza Hrvatske, a pred njom je kruta realnost nemilosrdnih svjetskih gospodarskih i političkih standarda. Globalizacijska logika svjetskog kapitala nema razumijevanja za jadikovke nove vlasti pred decenijskom gospodarskom i moralnom ruševinom koju joj je u naslijede ostavio hadezeovsko-tuđmanovski režim, a čiji akteri ovih dana spektakularno završavaju iza remetinečkih rešetaka. Istina, nakon političkih promjena dio je javnosti naivno povjerovao kako će prema Hrvatskoj poteći rijeka novca, stići strani investitori, a s njima i novi ciklus zapošljavanja i višeg standarda. Na žalost, takve se nade ostvaruju uglavnom u pričama za djecu. Od hrvatskih se vlasti očekuju konkretni potezi i programi. A oni, to je činjenica koju nove vlasti uporno zaobilaze, nikako da ugledaju svjetlo dana.

Štoviše, iščita li se sadržaj Reutersova negativnog komentara kao najnovija diplomatska ucjena, odnos međunarodne zajednice prema Hrvatskoj još uvijek je opterećen starim strahovima i uzajamnim nepovjerenjem - a kruna nesporazuma - minorna je vrijednost dosad pripuštenih kredita iz okrilja EU. Primjerice, prema riječima Karmen Jerak-Krizmanič, zamjenice direktora za statistiku Hrvatske narodne banke, zaključno s 15. srpnja ove godine Hrvatskoj je odobren tek jedan kredit iz europskih financijskih ustanova (usput rečeno zaključen još prije parlamentarnih izbora), i to kredit Europskog fonda za reintegracije u iznosu od oko šest milijuna maraka (3.400.000 EUR-a) za obnovu zdravstva u istočnoj Slavoniji. S obzirom na tempo reformi u duhu zahtjeva Europske unije, konkretna financijska pomoć posve je izostala, a sudeći po najavama iz diplomatskih krugova bliskih europskim financijskim institucijama, Hrvatska će još neko vrijeme morati živjeti na račun deklarativne "pomoći", lišena financijske potpore koja je - prema predizbornim obećanjima trebala pratiti tempo demokratskih reformi. Ta iznevjerena očekivanja Hrvatsku bi mogla stajati gospodarske i socijalne stabilnosti, nužnog preduvjeta za stvaranje povoljnog političkog i gospodarskog ozračja, na što je u nekoliko navrata upozorio ministar inozemnih poslova Tonino Picula, govoreći na sjednicama Pakta o stabilnosti.

O jadnom statusu izravnih (vlasničkih) inozemnih ulaganja u Hrvatsku na određen način svjedoči i statistika Hrvatske narodne banke za prvi kvartal 2000. U tom periodu, HNB bilježi investicije u visini 343 milijuna dolara, od kojih čak 305 milijuna otpada na prodaju Privredne banke Zagreb, dakle ostatak inozemnih ulaganja u izvanbankarske djelatnosti jedva da premašuje 35 milijuna dolara.

Mišljenja financijskih stručnjaka su podijeljena. Dio njih smatra da bi se komplikacije u poslovanju HEP-a i Enrona mogle negativno reflektirati na daljnji trend ulaganja velikih europskih i američkih kompanija u Hrvatsku. Tim više jer se za Hrvatskom još vuku repovi propalih aranžmana s nekim drugim multinacionalnim kompanijama iz SAD, poput Texaca, Shella ili pak Boeinga, a gotovo smo i zaboravili svjetski poznate hotelske lance poput Hiltona, Fortea, Radisona, koji su svojedobno bili zainteresirani za ulaganja u hrvatski turizam.

Stoga traženje najpovoljnije vanjskopolitičke pozicije Hrvatske u kontekstu regionalnog, pa tako i europskog udruživanja ostaje hrvatskoj Vladi kao prioritetan posao koji će valjati obaviti već najesen, u sklopu sastanka predsjednika parlamenata zemalja jugoistočne Europe, skupa s predsjednicima glavnih međunarodnih foruma, a potom i sastanka šefova balkanskih država. Vezivanje Hrvatske za Balkan, kao inačica takozvanog regionalnog pristupa u procesu udruživanja s EU, otvara mogućnosti aktivnije uloge Hrvatske u regiji i to u smislu uključivanja u razrješenje krize u Jugoslaviji. Prva akcija u tom smislu bila bi postavljanje repetitora preko kojega bi građani SRJ mogli pratiti hrvatski TV-program!, a na tom tragu bila je i dubrovačka misija trijumvirata (Mesić-Kučan-Havel) u spašavanju Crne Gore.

U nizu političkih mogućnosti koje se sada otvaraju, pred Zagrebom je najrealniji izazov osvajanja balkanskog trona, ali ne u smislu Tuđmanove ideje o Hrvatskoj kao regionalnoj sili već na tragu ideje o Hrvatskoj kao rasadniku novih konstruktivnih inicijativa i rješenja na planu demokratizacije jugoistočne Europe. Ili, kako kaže Mesić: "Balkanskim summitom u Zagrebu trebala bi startati jedriličarska regata (balkanskih zemalja, op. a.) na kojoj bi se zemlje sudionice trebale uključivati u EU po redoslijedu po kojem stignu na cilj"·