Globus: 28. 7. 2000.

Škegru, Matešu, Pašalića, Penića ili Valentića i dalje štiti od istrage sjena predsjednika Tuđmana

HDZ-ov zakon omerta, ili zašto Kutle, Zubak, Gucić i drugi pritvoreni tajkuni o svojim nalogodavcima šute kao zaliveni, premda bi neki od njih lako mogli završiti na robiji, te tko je, zapravo, odgovoran za gospodarsku katastrofu koja se dogodila u Hrvatskoj u proteklih deset godina

Piše: Davor Butković

Pritvaranje Pave Zubaka, suvlasnika "Večernjeg lista” - koje je, donekle, bilo i očekivano – opet je aktualiziralo neka od glavnih etičkih i političkih pitanja posthadezeovske Hrvatske.

Uhićenje većine hadezeovskih tajkuna, ili izdavanje tjeralica za njima, zadovoljava želje socijalno masovno frustiranog stanovništva, koje u tome vidi ostvarenje pravde, kao i ispunjenje obećanja vladajuće koalicije koja je prije izbora najavljivala uvođenje pravne države i obračun s glavnim protagonistima pretvorbe.

Zasad, dakako, nema razloga sumnjati u pobude tužitelja i istražnih sudaca: oni rade svoj posao.

No, čini nam se da je doista neizbježivo pitanje: jesu li za sve što se dogodilo Hrvatskoj krivi Gucić, Kutle, Zubak, Novalić i drugi pritvorenici, ili pak oni koji su u društvenoj hijerarhiji Tuđmanova sustava zauzimali neusporedivo više položaje? Dakako, nitko se od spomenutih glavnih junaka Tuđmanove verzije kapitalizma ne može amnestirati od svoje odgovornosti u pretvorbi. Ipak, sigurno je da su svi oni, kad se gleda ukupnost odnosa političkih snaga u Hrvatskoj u proteklih deset godina, bili razmjerno marginalni igrači, kojima su mnogo moćniji političari povjerili nadzor nad nacionalnim bogatstvom. Kad kažemo marginalni, mislimo, npr., da je Kutle bio mnogo manje moćan od Pašalića, ili da je Gucić bio u inferiornom odnosu spram Šarinića.

Kad se raspravlja o tajkunima u pritvoru, njihovo se mjesto u Tuđmanovu sustavu mora precizno odrediti: oni su služili interesima vodstva HDZ-a, ili pojedinih skupina u toj stranci, a zauzvrat su stekli osobno bogatstvo ili goleme - sad je vidljivo: samo privremene - izvore kapitala.

Naredba i izvršenje

Ako su onda HDZ-ovi kapitalisti bili samo dio sustava kojije gospodarski upropastio zemlju, logično se zapitati o odgovornosti ljudi na višim položajima u sustavu. To su oni koji su omogućavali, ili čak naredivali, da Kutle, npr., kupi Slobodnu Dalmaciju (iz svjedočenja bivšeg direktora Splitske banke, Frane Mitrovića, vidi se da je o tome odlučio dr. Ivić Pašalić).

Mora se postaviti i pitanje odgovornosti političara iz vodstva HDZ-a koji su godinama tolerirali takvo stanje kako bi sačuvali vlastitu pofitičku egzistenciju.

Kako je, primjerice, Kutle mogao doći do vlasničkih udjela u (tobožnjih ili stvarnih) 167 poduzeća, od kojih su mnoga propala, navodno, i zbog njegovih poteza?

Kako je Gucić dobivao kredite za kupnju poduzeća od kojih su mnoga propala?

Što su za to vrijeme radili predsjednici Vlade, ministri financija, direktori Fonda za privatizaciju? Nisu li oni omogućavali, ili sugerirali, tajkunima da posluju kao što su poslovali?

Zar onda Mateša, Škegro i drugi dužnosnici posljednje HDZ-ove Vlade ne bi morali podnijeti barem jednak teret odgovornosti za upropaštavanje hrvatskoga gospodarstva kao i ovi što su sad u pritvoru: oni su, naime, postavljali pravila igre u kojima su "heroji' pretvorbe činili ono što su činili?

Najzorniji primjer takve odgovornosti jest slučaj Pave Zubaka: on je, po svemu sudeći, morao kupiti "Večernji list" jer su to odlučili Pašalić i Tuđman.

U pritvoru je, naravno, čovjek koji je samo izvršio naredbu.

S obzirom na sve ono što se dogodilo prije parlamentarnih izbora 1995., teško se od odgovornosti mogu iskupiti premijeri i ministri u prijašnjim HDZ-ovim vladama.

Ako su za određivanje pravila igre - kao i za cijeli niz konkretnih odluka što su ih, povećavajući svoja poduzeća, provodili ljudi koji su sad u pritvoru doista najodgovomiji vodeći HDZ-ovi političari u proteklih deset godina, ne znači li to da bi se i ti pripadnici najuže političke vrhuške Tuđmanove vlasti također trebali naći pred sudovima?

Dio se ljevičarski orijentirane hrvatske javnosti već dulje vremena zalaže isključivo za takvo rješenje te kritizira Vladu zbog kompromiserstva prema vrhu HDZ-a.

S moralnog stanovišta, takve su kritike, vjerojatno, utemeljene.

Granice progona

Gledajući i strateški, čini se da nema nikakva razloga da čelnici HDZ-a budu pošteđeni: ako se Vlada doista želi obračunati s kriminalom u pretvorbi, onda bi trebala uhititi i naredbodavce i pokrovitelje.

Vlada pokazuje težnju da raščisti s Tuđmanovim sustavom: zar pritom ne bi trebala biti dosljedna te progoniti one na višim položajima od Gucića ili Novalića?

Račanova Vlada to, međutim, ne može učiniti, iz dva razloga.

Prvo, policija i pravosuđe u pravnoj državi ne smiju progoniti nikoga protiv koga ne postoje materijalni dokazi.

Javnost može koliko god hoće biti uvjerena da je Pašalić najveći hrvatski zloduh u ovih pet ili šest godina, ali državni organi ne smiju protiv njega poduzeti ništa ako ne postoje dokazi o konkretnom krivičnom djelu. Jedino pod tim uvjetom Hrvatska može postati pravna država.

Isto vrijedi i za Matešu, Škegru, Penića ili bilo koga drugog iz raznih HDZ-ovih političkih garnitura. Nitko od njih, vjerojatno, nije potpisao nikakav dokument koji bi, pravosudno, bio sporan (ili za to nema dokaza); nitko od njih nema vlasničke udjele u spornim tvrtkama (ili za to nema dokaza). Oni su, dakle, za razliku od tajkuna kao protagonista pretvorbe, formalnopravno zaštićeni.

Takvo stanje, osobito kad je riječ o dr. Iviću Pašaliću, frustrira vlast, što se razabire i iz Račanovih i Mesićevih izjava, ali ona doista ne može ništa učiniti.

Drugo, Vlada se, u sadašnjim policijsko-pravosudnim akcijama, zadržava isključivo na izvršiteljima, i zbog pokojnoga predsjednika Franje Tuđmana.

Bilo koji od uhićenih HDZ-ovih tajkuna može u svoju obranu reći da je za svoje akcije dobio suglasnost, ili uputu, nekoga od šefova HDZ-a.

Ali, svaki od šefova HDZ-a, recimo Škegro, Mateša, Pašalić ili Valentić, uvijek može, i to uvjerljivo, izjaviti da je iza njihovih poteza stajao predsjednik Tuđman.

I to je krajnje banalna istina o Hrvatskoj: korupciju i bezakonje, koji su, u raznim oblicima, dominirali u proteklih desetak godina, nisu uspostavili ni Ivić Pašalić ni Zlatko Mateša niti Miroslav Kutle nego predsjednik Tuđman. Bez njegova blagoslova, recimo, "Dinamo" nije mogao izbjegavati plaćanje poreza, niti je Gucić mogao postati jedan od vodećih hrvatskih kapitalista.

Franjo Tuđman stvorio je sustav u kojem je kršenje zakona bio "legitiman" način za postizanje političkih ciljeva.

U Tuđmanovu su sustavu Gucićevi, Novalićevi i Zubakovi potezi bili gotovo konvencionalan način ponašanja.

Skupa šutnja

Sadašnja vlast, ili barem jedan njezin dio, kao da procjenjuju da bi cjelovit obračun s Tuđmanom, u sadašnjim prilikama, bio vrlo loš za Hrvatsku.

Naime, ako sadašnja vlast proglasi Tuđmana najodgovornijim za usporedni, kriminalni, sustav upravljanja zemljom, i to upravo dok se, sve češće i otvorenije, govori o njegovoj odgovomosti za zločine što su ih Hrvati počinili u Domovinskom ratu i u ratu u BiH, što onda doista ostaje od baštine prvoga hrvatskog predsjednika: da je zaštitnik kriminala i ratni zločinac.

Logično je da vlast, s ovako kratke povijesne distancije, nije spremna na tako žestok obračun sa svojim prethodnikom. On će se kao prvi predsjednik Republike Hrvatske, barem iz nekih povijesnih perspektiva, ocjenjivati mnogo više po tome što je dobio rat i državu doveo u UN nego po doista katastrofalnom stanju u kojem je ostavio Hrvatsku i po ratnim zločinima što su ih počinile neke njegove postrojbe.

Zato je razumno zaključiti da započete policijskopravosudne akcije neće nadmašivati razinu odgovornosti koju su dosad dosegnule. Ukratko, neki od najnepopularnijih ljudi u Hrvatskoj, vjerojatno, nemaju razloga da se boje zatvora, osim ako njihovi bivši suradnici - a sadašnji pritvorenici - konačno ne odluče progovoriti.

Pavo Zubak već mjesecima šuti...